(bijele dalije kupljene danas popodne od jedne gospođe na Dolcu poslije odlaska na Mirogoj)

[uz odlazak Miše Kovača]

Odmah iza tebe, u drugom planu (doznao si nekoliko godina poslije),
okrenut leđima i blago povijen prema naprijed sjedio je Mišo
Kovač, bez brkova, i koju godinu prije nego što će preživjeti prometnu
nesreću u svojoj glasovitoj ajkuli i tek nakon toga pustiti
brkove. Djevojke su sjedile s njegove desne strane tako da im on
bijaše bočimice okrenut. Na sebi ima kupaće gaće s nekim psihodeličnim
motivom, a djevojke jednodijelne kupaće kostime. Sve
troje oslanja se rukama o beton, kao da će se sljedećeg trenutka
pljus pljus pljus odgurnuti u more. Mišo očigledno priča nešto veoma
zabavno djevojkama jer mu se usta svako malo razvlače u
širok osmijeh. Čini ti se da se i one dobro zabavljaju. Podrhtavaju
njihova tijela, zibaju se grudnjaci (detalj koji ćeš poslije dometnuti).
Iza njih, već krajnje zamućene, naziru se figure kupača, lopta na
površini mora i svjetionik u daljini (ovo posljednje možda si i
izmislio).

(iz Albuma, 2001.)

išli kroz šumu, pod nogama gnječili divlje jabuke,
kruške i trnjine, a gore, na proplanku, kad ruke je
podigao mišo kovač, zapjevala je cijela šuma

(iz Hipernovalisa, 2015.)

Mišo nikad nije bio netko koga sam slušao jer sam ga želio slušati – njega ni nije trebalo željeti, on bi se sam iznenada izručio. Pjesme su dopirale – što dopirale – grmjele s radija, televizije, ili su ih pak pjevali oni koje su te pjesme dirnule. Zatitrao bih i ja, katkad, ali ne dotle da odem u prodavaonicu ploča i kupim neki njegov album. Nikad to nije bila moja glazba, ja sam bio drugdje i u drugačijemu. Kada sam čuo za njega, već je postajao javna svojina, opće dobro, nije ga trebalo tražiti, sam je dolazio, bez pitanja. Godine 1977. objavio je album Ovo je naša noć. Sljedeće godine, čini mi se, održao je koncert u Petrinji na koji je otišla i moja majka i vratila se s potpisanom pločom. Tako da je, vjerujem, i osobno srela Mišu. No ne sjeća se više, ne može mi potvrditi. Ta je ploča dugo bila utisnuta među ostale da bi možda tek jednom zasvirala na mom gramofonu. Kao da je bila skrivena, zbog mog stida što je tu. Sve do 1991. kada je Petrinja okupirana, a moja diskografija netragom nestala. Pa tako i Mišo. Ipak, nije on mirovao, taj Mišo. Javio mi se dvaput. Kad sam pisao Album, i kad sam pisao Hipernovalis. Morao se naći. Nemoguće je to naše vrijeme bez Miše. Javit će se on još koji put, ne brinite..