Jednom mi je prijatelj koji je arhitekt na Floridi ispričao da je sve više kuća u kojima se uopće ne projektira kuhinja. Jednostavno, samo neki mali ćoškić u kojem mjesto zauzima ogroman frižider, aparat za onu odvratnu hektolitarsku kavu te krugovalna pećnica. I bok.

U istinitost te priče sam se uvjetio na Aljasci, jer je tamo samoposluživanje ispunjeno isključivo konzervama i hladnjacima za duboko hlađenje.

Dakle užas! Pogotovo za mene koji veći dio života provodim u kuhinji, za mene bi to bila smrtna kazna.

No, jedan segment američke gastronomije hrvatska je scena prihvatila objeručke: BBQ!

I dok još pred dvadesetak godina nitko živ nije znao što je to, ja sam već spravljao praseća rebra po receptu iz North Caroline.

Ta savezna država pravi je hram BBQ-a, i to pogotovo prasećeg. Najbolji dokaz je jedan ondašnji domorodac, pravi majstor za rebra, koji mi je rekao doslovno: “ja vjerujem da je govedina ukusna, ali u životu nisam jeo drugo meso osim prasca”!

Dovukavši recept u Zagreb, krajem prošlog tisućlijeća, sljedeća je zapreka bila nemogućnost nabave roštilja s poklopcem. No usavršio sam spravljanje u običnoj pećnici.

Iako je BBQ postao u međuvremenu izrazito popularan u našem narodu, ja se nikad nisam do kraja sprijateljio s njim: naime, maltretiranje mesa dok se do kraja je raspadne, pa još mazanje svim mogućim marinadama, suhim i mokrim “rubom”, lakiranje, a onda još zalijevanje ogromnim količinama slatko-ljutih umaka pri čemu se izgubi okus mesa nikako nije išlo ukorak s mojom kulturom konzumacije mesa.

Na isti se način spravljaju i praseća rebra, no ja okrenuh pilu naopako i udrem minimalistički po rebrima! Samo tri komponente.

Evo kako je neki dan prošlo:

Varijanta 1

Nakon skidanja opne, namazao sam rebra uljem, solju, paprom i kimlom. Ništa više!

I na rešetku u pećnicu na 230 stupnjeva, jedno dvadesetak minuta, s mesnom stranom prema gore. Zatim okrenuh, i još deset minuta.

Varijanta 2

Paralelno sam radio i tradicionalnu austrijsku varijantu: u svinjsku sam mast umiješao sol, papar, kiml i zdrobljeni češnjak, zamotao u foliju i pustio da se preko noći safta.

Drugi dan u protvan ulio malo juhe, rebra na rešetku, pokrio lagano s aluminijskom folijom (sjajna strana unutra) te stavio jedan sat na 160 stunjeva. Nakon tih sat vremena skinuo foliju i nafrljio na 230 još 15 minuta.

Moj osobni zaključak:

Prva varijanta je moćnija, doduše više suha ali pravi “back to the roots”, trganje mesa zubima do iznemoglosti.

Druga varijanta je pareno-pečena, neka fensi-šmensi pičkasta izvedba, doduše mekanija ali blažeg mesnog intenziteta.

Sad imate sve parametre pa birajte prema stanju vaših zubiju i osobnim željama.

Moj izbor je definitivno prva varijanta!