1.

Gdje smo?

U paklu. Svaki govor koji ne polazi od te spoznaje jednostavno je lišen temelja. Krugovi u kojima se nahodimo nisu raspoređeni okomito, nego su raspršeni po svijetu. Gdje god se ljudi udružuju, proizvode pakao. Krugovi i jaruge posvuda su okolo nas, i u njima prepoznajemo – kao u Goyinim Kapricima – čudovišta i vragove koji njima upravljaju.

Što možemo činiti u tom paklu? Ne toliko ili ne samo, kako je govorio Italo Calvino, čuvati parcelu dobra, ono što u paklu nije pakao. Jer i ono je, u cijelosti ili djelomice, kontaminirano – u svakom slučaju no te escaparas (nećeš pobjeći). Radije se zaustavi, zamukni, promatraj i, u pravom času, prozbori, razbij zastor laži na kojem pakao počiva. Jer sam pakao je laž, laž nad lažima koja priječi prolaz prema ne-paklu, prema onome što radosno, jednostavno, anarhično postoji. Prema onome što nikada nije bilo, a što pakao svaki put prekriva svojim stanjem, kao da izvan krugova i jaruga u koje su te već od sama početka nužno upisali ne postoji nikakva druga mogućnost.

Budi ti točka, prag na kojem stanje prestaje vrijediti, na kojem izvorno izbija ono moguće, jedina istinska zbiljnost. Mišljenje se ne sastoji u ozbiljenju mogućeg, na što te demoni pozivaju, nego u tome da se ono zbiljsko učini mogućim, u pronalaženju izlaza iz neumitnosti činjenica koje vladajuća ideologija pokušava nametnuti u svakom području – a ponajprije u politici. Dok u paklenoj graji okolo tebe svi đavolski, tehnički i pod svaku cijenu nastoje ozbiljiti ono moguće, za tebe svako stanje, svaka stvar, svaka vlat trave, ako ih zamjećuješ u njihovoj istini, iznovice postaju, tiho, lucidno mogući.

2.

Staro i novo

Zašto smo kadri opisati i analizirati ono staro što se rastvara, a nismo kadri zamisliti novo? Možda zato što manje-više nesvjesno vjerujemo da je novo nešto što dohodi – ne zna se odakle – nakon kraja starog. Nesposobnost misliti ono novo tako se odaje u nesmotrenoj upotrebi prefiksa post: novo je post-moderno, post-humano – u svakom slučaju nešto što dospijeva poslije. A istinito je upravo protivno: jedini način na koji možemo misliti novo jest da ga čitamo i dešifriramo njegove skrovite crte u obličjima starog koje prolazi i rastvara se. To je ono što Hölderlin jasno tvrdi u izvanrednom fragmentu o Očevini u hropcu (Das Untergehende Vaterland), u kojem je zamjedba novog neodvojiva od spomena na ono staro koje tone i koje dapače mora na neki način s ljubavlju preuzeti njegov lik. Ono što je odživjelo svoje vrijeme i što se naizgled rastvara, gubi svoju zbiljnost, prazni se od svog značenja i na neki način opetovano postaje ono moguće. Benjamin sugerira nešto slično kada piše da nam se u času spomena prošlost koja se činila dovršenom ukazuje kao nedovršena, darujući nam tako ono najdragocjenije: mogućnost. Uistinu novo samo je ono moguće: da je već zbiljsko i djelatno, ono bi svagda već bilo propadljivo i ostarjelo. A ono moguće ne dohodi iz budućnosti, ono je, u prošlosti, ono što nije bilo, što možda nikada neće ni biti, ali što je moglo biti i što nas se stoga tiče. Novo zamjećujemo samo ako uspijemo uhvatiti mogućnost koju nam prošlost – odnosno jedino što imamo – na čas nudi prije nego što zavazda nestane. Na taj se način moramo odnositi prema zapadnoj kulturi koja se danas posvuda oko nas rastače i rastvara.

(2026)

S talijanskog preveo Mario Kopić