Jednostavno, protivnik sam svake vrste kulta ličnosti, od malih nogu, samo od sebe se to ugradilo u moj mentalni sklop. Dedo je bio moj Tito, a kasnije i otac, tako da je neki eksterni vođa bio apsolutni višak.

Poslije su i oni, i dedo i otac kao i Tito prije njih, otišli.

Da li sam… da jesam, i ja sam kao i druga djeca, pioniri i omladinci, pjevao pjesme u čast revoluciji, i igrao Kozaračko, i napamet učio iz brošura “Titovim stazama…”, i volio sam to, ali ne radi njega i revolucije već radi folklora, to je meni bilo isto što i folklor, kao sevdah ili kao truska ganga… volim folklor.

Nisam titoist a poznajem ako ne na stotine, onda znam bar na desetine onih koji su to bili, i još uvijek su.

I kao takav, imam onaj apstraktni osjećaj da sam pozvaniji od drugih, da napišem i nekoliko rečenica o tom fenomenu..

.. prije onih, koji su bili i ostali istinski zaljubljenici njegovi i u njegovo djelo, prije onih koji su se pretvarali da to jesu, a i prije onih, njegovih protivnika – prije njih svakako, i nadasve.

Po shvatanjima glede ideološko-socioloških pravaca, antifašista sam do koštane srži, i socijalist sam, demokrata, protivnik devize i prakse “jači tlači”, što je u prevodu – titoizam mi je blizak s te strane premda demokratija s time i sljedbenicima te ideje, nije imala i nema skoro ništa zajedničkog.

Mislim, da čovjek koji je na čelu upravljanja određenom zajednicom a u kojoj ne učestvuje s vlastitim, privatnim sredstvima-kapitalom, dakle političar, ukoliko opravdava očekivanja, onda takav zaslužuje biti i proporcionalno nagrađen, ali nikad doživotno, i nikakvo posthumno veneriranje niko ne zaslužuje sem lijepog sjećanja, a ukoliko takav neko ne opravdava očekivanja, onda on mora snositi odgovornost – biti smijenjen, a u slučajevima kriminala, korupcije, pronevjere društvenih interesa u bilo kojem obliku, nepotizma itd., tad mora biti i izveden pred lice pravde, i također proporcionalno nedjelu, mora biti kažnjen, u bilo kojem sistemu. .

Tito je shodno vremenu i mogućnostima, okruženju, historijskom kontekstu, vjerovatno bio i najbolje rješenje za naš dio Balkana, jer da nije tako, opet vjerovatno, ne bi se pojavio ni on, ni njegova partija i sve ono što je išlo uz njih.

Jugoslavija možda uopšte nije trebala ni postojati, pogotovo ne onakva, višenacionalna, ali je postojala, desila se, nešto slično Europskoj Uniji (!?): možda ni ona ne treba da postoji ali su historijski trenutak, ekonomska globalna kretanja i sl., pogodovali njenom kreiranju.

Titu se mogu zamjeriti mnoge stvari, mnogo toga je za diskusije i debate, kao što je npr. jednopartijski decenijski sistem, to prvenstveno (ako naravno izuzmemo velike teškoće u funkcionisanju naše države kao višenacionalnog konglomerata – stvar koja uostalom škripi, i bilo gdje na planeti ako je takva), a što je, htjeli nehtjeli, vremenom dovelo do stvaranja jedne ideološke vladajuće i nedodirljive oligarhije, naspram ogromnog kumulusa radnika i seljaka, no ono što mu se mora priznati, jeste činjenica da je uspio.

Ovo je svakako preduboka tema i o tome bih možda trebao napisati zasebnu kolumnu, stoga, da se vratim povodu ovog teksta…

Nikad nisam bio titoist, i jedan sam od onih rijetkih pionira-omladinaca koji nisu oplakivali njegovu smrt. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno ali, a to mogu reći, nije me sve to toliko direktno doticalo kao većinu koju jeste, ili su se mnogi samo pretvarali kao što spomenuh (a bit će da jesu, to će se pokazati samo nekoliko godina poslije, te krokodilske suze)… čak sam i pobjegao s kolektivnog praćenja njegove sepulture – pogreba na tv-u u jednoj učionici naše osnovne škole:

U nekoliko učionica su tad bili donešeni i instalirani televizori, i u svaku od njih je bilo sprcano po dva-tri odjeljenja, da bismo mi, djeca, svi skupa s nastavnicima, tugovali uz onaj dugi, jednolični a ipak otmjeni posmrtni marš koji su kamere i mikrofoni direktno prenosili… satima. Zamolio sam da odem u klozet u jednom trenu, i kroz prozor druge, prazne učionice, iskočio u školsko dvorište – sa još dvojicom klipana mojih vršnjaka, otišao sam šutati lopte u Jedrinje.. uspostavilo se kasnije, da niko nije ni primijetio moje odsustvo s tog nazor tugovanja…

Nikad nisam bio titoist ali, ukoliko bi postojala neka druga dimenzija, ukoliko bi eto, hipotetički bilo moguće vratiti Jožu, ili klonirati ga, već sutra bih bio za njeg bez imalo razmišljanja, bez obzira što bih išao protiv vlastitih nazora o kultu ličnosti.

Čovjek, da bi znao vrednovati stvari, prvo mora odrasti koliko toliko, sazrijeti, a sa odrastanjem i sazrijevanjem, mora steći ili stvoriti vlastitu, dobru posmatračku perspektivu, a nužno, najnužnije kod vrednovanja, je imati sposobnost i mogućnost kompariranja – mora postojati baza – na osnovu čega je nešto dobro ili loše, bolje ili lošije, najbolje ili najgore.

I s tim u vezi:

Jugoslavija koja kao što rekoh možda uopšte nije trebala ni postojati ali ipak je postojala, iz Drugog svjetskog rata izlazi kao jedna od tri-četiri najzaostalije države Europe – veliko je to nasljeđe prethodnih carevina i kraljevina bilo – vjekovne zaostale provincije osmanskog i austro-ugarskog carstva.

Bez industrije izuzev nešto veoma malo u Sloveniji i Vojvodini, i mnogo manje u Hrvatskoj a u ostatku zemlje skoro nimalo, bez bogzna školstva – ogromna je nepismenost vladala; bez zdravstvenog sistema – tek nekoliko “savremenih” bolnica; bez putnih cestovnih komunikacija – tek nešto malo više od 1.000 km puteva popločenih kaldrma-kockom; bez vodovoda u mnogim regijama a o kanalizaciji otpadnih voda da i ne govorimo, bez elektrifikacije… takva je bila Jugoslavija 1945. godine.

I, Tito, a on je samo personifikacija režima koji je preuzeo to lamentirajuće zaostalo stanje, za 35 godina (Joža je preminuo 1980.), ostvario je supersonični napredak ako upotrijebimo moderni rječnik, napredak koji se i danas dan koristi u svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, s napomenom, da su novi mandatari, “demokrati”, u mnogome a ne računajući dijelove zemlje koji su pretrpjeli ratna razaranja, uništili ono što su zatekli.

Jožin režim je za onih 35 godina uspio opismeniti maltene cijelu “naciju”, izgrađene su osnovne škole čak i u najzabačenijim krajevima države, srednjoškolski centri u svim opštinama, i univerziteti u svim većim gradovima.

U onih 35 godina izgrađene su hiljade i hiljade kilometara, za ono vrijeme, modernih magistralnih i (par) auto puteva.

Željeznica je modernizovana a njome su cirkulisali vozovi, s lokomotivama i vagonima proizvedenim u domaćim tvrtkama. Izgrađene su i moderne zračne, kao i pomorske luke.

Izgrađene su mjesne bolnice u svakoj većoj opštini, i veliki klinički centri u svim republikama (bar po jedan), a u manjim mjestima, domovi zdravlja i ambulatoriji.

Izvršena je elektrifikacija cijele zemlje, a prije toga su izgrađene na desetine termo i hidroelektrana, i jedna nuklearka!

Riješeno je vodosnabdijevanje u svim selima, opštinama, i gradovima.

Podignute su firme svjetskog renomea za tih 35 godina, doslovno su dizane iz malih zanatskih radionica – najbolji primjer je Energoinvest, koji je iz jedne takve radionice na staroj želj. stanici u Sarajevu, dospio do sile koja je na svjetskom tržištu kompetirala velikom Siemensu, i dobivala ugovore prije njega naravno. Mnogo je takvih primjera i trebalo bi mi nekoliko sati da ih sve nabrojim.

35 godina.

*

U novembru 1995. potpisom u Daytonu je okončan rat-agresija na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, a stvarni mir je nastupio, bar u BiH-u, u martu-aprilu 1996.g.

Od tad je prošlo koliko (!?)…

Pa da, još četiri godine pa će Joža preminuti!

Neću nabrajati sve ono što su nove vlasti uništile (govorio bih o onome što je iz rata pačno izašlo svakako), neću nabrajati ni ono što su te nove vlasti “izgradile”, a mogao bih, kao npr.: Rafinerija u B. Brodu, Aluminij, Rudi Čajavec, FDS… (ovo je profijano), a “izgradili” su 240 kilometara auto-puteva, probili nekoliko tunela a Hranjen još nisu… i još uvijek smo jedina europska zemlja (od 1992.g.), koja željeznicom nije povezana s ostatkom kontinenta,

(I ovo je samo ako se osvrnemo na BiH, jer ako bih govorio i o Hrvatskoj, počeo bih s Uljanikom… Srbiju ne bih ni uzimao u obzir jer je bila ekskluzivni agresor i pljačkaš, a unatoč svoj pljački koju je organizovala i sprovela u praksu, ipak se valja u blatu, u kriminalu, nepotizmu… i toliko toga je uništeno u njoj… premda osim onih nekoliko NATO bombi, rat na njenoj teritoriji uopšte nije vođen, ona ga je vodila drugdje, svugdje, BILA JE AGRESOR.)

*

Joža!

Kad je “mrski” Joža preminuo, “komunjara ćopavi”, iza njega su ostali Žarko i Mišo, udova Jovanka, i nekoliko unučadi.

Sve “Titove vile” prešle su u vlasništvo republika, Jovanku su izbacili sa Dedinja i smjestili je u neki stan, oduzeli su joj čak i Titova odlikovanja i medalje, i poklone (nakit) koji je dobivala od stranih državnika…

Joža svojima Žarku i Miši, i unačadima, ni Jovanki, nije ostavio ništa, ni bankovne račune u zemlji i vani, ni ljetnikovce ni vikednice, ni limuzine ni jahte, ni…

Imali su i imaju, apsolutno sve isto kao i bilo koji normalan čovjek, koji je svojim umom i rukama, poštenim radom, sebi i za svoje ostvario.

Da li su u nemalom broju slučajeva imali i neke privilegije (!?), pa naravno da jesu, ipak su bili porodica predsjednika države, no – HALALOSUM!

I na kraju, neću vas gnjaviti s onim što su Tuđmanovi i Miloševićevi naslijedili od njih, od svojih bioloških (valjda) očeva, i “očeva nacija”, niti šta sve imaju drugi, novi demokratskim putem izabrani mandatari, u danas svim “suverenim i nezavisnim” republikama nekad moćne, SFR Jugoslavije.