Da je živa, danas bi Mani slavila osamdeset i sedmi rođendan. Dugo je skrivala godine i rođendane, prestala ih je slaviti još kad je otišla u mirovinu! Prestanak rada u teatru bio je tiha smrt za nju. Pomišljala je na samoubojstvo. Zato je neprekidno govorila kako sam joj spasio život prijedlogom da napiše autobiografiju, a potom je potičući da nastavi pisati.

Na svoj sedamdeset i deveti rođendan pojavila se na porti Leksa: – Ajde, siđi dolje da zajedno proslavimo!

Kao da je znala da je to posljednji rođendan koji ćemo baš slaviti. Već na ljeto sljedeće godine otkrit će joj uznapredovali karcinom želuca; napustit će nas zauvijek u noći osamdesetog rođendana.

Kako je Mani prestala skrivati godine

“Dan-dva prije nego li su snimljene ove fotografije vratio sam se iz Podgorice. To ljeto rodila se Ada pa se nisam viđao s Mani, koja je bila u Mokošici, a naši skoro svakodnevni telefonski razgovori bitno su se prorijedili, Mani se nije služila internetskim vezama, a telefon je zbog roaminga preskup. Tek je bila otvorila Facebook profil i prve objave sam joj uglavnom ja pisao jer mi je povjerila svoju lozinku. Postupno je otkrila messinger pa se počela sama dopisivati s prijateljima i štovateljima.

Rekao sam joj da u Zagrebu ostajem dva tjedna i da moramo u to udjenuti i neki odlazak u Tuheljske terme, znajući koliko se ona tome veseli, a htijući joj pokazati kako mislim na nju.

-A i inače, bit ću svaki dan u Leksu, nije daleko od tvog Doma u Crnatkovoj, navraćat ću do tebe.

Sljedeće jutro zovu me s porte Leksa.

– Tu je gospođa Gotovac, neće se penjati gore, možete li sići?

Znao sam da se Mani ne može penjati, zbog ozljede kralježnice već dugo nije bila u mojem uredu na drugom katu, kamo je ranije često dolazila. Naporno joj je bilo i iskoračiti i tih desetak stepenica do porte u mezaninu.

Sišao sam dolje, pitajući se o čemu se radi, zašto je Mani došla, a nije najavila jučer preko telefona.

Izgledala je sjajno, u novoj dizajnerskoj haljini s opartističkim, crno-bijelim prugama, sređena znalački: od frizure i naočala pa do crnih cipelica .

– Pa, Velimire, rođendan mi je danas, došla sam da mi čestitaš i izvedeš me da proslavimo.

Znao sam da je rođena u znaku škorpije, ali datum nisam pamtio jer do tog dana ona nije držala.

Bio sam zbunjen: dotad izričito nije dopuštala da joj spominjemo rođendane, nije ih slavila, čak se nije taj dan javljala na telefon: – Kad imaš ovoliko godina, to nije povod za slavlje!

-Eto, čovjek se mijenja, Velimire, pogotovo žena. Evo, odlučila sam da svoj sedamdeset i deveti proslavim s tobom!

-Ali iznenadila si me, nisam pripremio ni cvijeće ni poklon: u ovoj sam staroj vjetrovici i trapericama; ti kao kraljica modnog stila, a ja kao klošar.

Ma, dobro, znam ja da mi ta vjetrovka još uvijek dobro stoji, a i prestar sam ja za baš pohabane traperice, one s rupama. Igram se samo glumeći svoju odjevnu inferiornost, zapravo joj komplimentiram. Ona sa smiješkom prihvaća igru:

-Ja sam jedna stara ekscentrična gospođa koja sebi smije dozvoliti društvo odrpanca!

Htio sam je voditi na ručak, ali rekla je da ima ranu večeru s prijateljima, čini mi se Kacianima.

– Ovo što si danas obukla toliko je lijepo da moramo svima pokazati! – nagovarao sam je na fotkanje.

Spremno mi je pozirala na stubištu Leksa, baš dobro raspoložena: -Evo me, za fejs! I stavi i na moj profil obavezno! Neka svi vide da mi je rođendan i da sam ga provela s tobom!

Predložila je na kraju: – Daj i jedan zajednički selfie!

Popili smo u kafiću nekoliko pića. I puno razgovarali. Ponajviše o njezinu novom romanu, ali i životu, jer roman je bio autobiografski. I o kazalištu, dakako, to je bilo neizbježno.

Činila mi se sretnom, između ostalog i zato što je odustala od “skrivanja godina”. Napokon je opušteno uživala u rođendanu!”