Božica Jelušić: KAO STABLA PRIJE SNJEGOVA

Došla kući po kiši, bez kišobrana, gladna, bez kave, s peckanjem gihta u stopalu, više-manje neupotrebljiva i zlovoljna. Jedino je šišanje bilo u redu, uz vedru mladu frizerku, i neću morati imati šešir cijelu večer, ako mi se prohtije opustiti se nakon nastupa. Svako zlo za neko dobro.

Baš me izgnjavio izlazak i dodatno oneraspoložile Uspomene, iz osobnih razloga. Ponajviše to, što vidim da ljudi slabo shvaćaju metafore, uzimaju stvari iz prvoga sloja, odgovaraju na već odgovorena pitanja, vole fraze, brzopleti su, dubinski sadržaji ih prije odbijaju nego li privlače njihovu pozornost. I kad su solidno obrazovani, izvan svog faha baš ne djeluju uvjerljivo. Smanjila sam produkciju objava na FB, isključila politiku i javne (često iritantne) sadržaje, no kad želim nešto podijeliti, gotovo da mi ruka poleti brisanju nakon završne točke. Nešto se promijenilo, ne analiziram što, no u tim uvjetima ne bih puno kompromisirala, radije bih se povukla.

Usprkos kiši, zabilježila sam “stabla na izdisaju”, budući da nikada ne mogu odoljeti toj zadnjoj ljepoti, posljednjem daru prirode. I uvijek se sjetim što reče Joyce Kilmer: “Pjesme lud piše kao ja, / Al’ stablo Bog tek stvorit zna” (Paljetak) ili: Stihove piše koga ludost mori, / A samo Bog umije da stablo stvori” . (Jelušić). Uglavnom, dobila sam u okviru godine dana jednu suho rezigniranu poruku: “Nisam više što sam bila”. Mučilo me to donedavno, jer dakako, ni ja nisam, s tim pognutim leđima, pokislom kosom, teškim stopalima i spuštenim krajevima usana. Da skinem svoju solidnu odjeću, možda bi mi neto udijelili na uglu, koji dan, koji kompliment, koju ohrabrujuću mrvicu razgovora rezerviranih za stare ljude u jesenskoj dobi, nalik stablima.

Bilo kako bilo, započeto se mora završiti, pa idemo prema kraju sezone, pružajući šešir u ruci prema nebu, da nam upadne još koji savršen stih. Bit će to dovojno, prije Aragonovih snjegova, u kojima se može zaspati na način kako sami odabremo.