Pantheon je najfrekventniji pojam proteklih desetak dana pa sam odlučio da mu posvetim malo vremena. To sam učinio drugačije od brojnih stručnjaka i “stručnjaka”. Posjetio sam selo Pecka u općini Topusko da vidim iz blizine “svojim očima”. Obišao sam i bližu okolinu koja je “nabijena” hrvatskom povijesnom sudbom a što nitko nije do sada komentirao. Netaknuta priroda i iskonski mir probudili su u meni nešto dramske inspiracije kojoj inače nisam sklon. Ako vas zanima rezultat pročitajte kratki esej.

PANTHEON U BLATU: Gvozd kao digitalna sudbina

Dok stojim ovdje, u selu Pecka, gdje se makadam rastače pod cipelama sveučilišnog profesora makroekonomije, ne mogu se oteti dojmu da je hrvatska povijest zapravo jedan savršeno dizajniran procesorski krug koji se, nakon devet stoljeća lutanja, upravo ovdje zatvara. Gledam tu pustoš, taj nenaseljeni kraj u kojem dvije-tri preostale obitelji preživljavaju u uvjetima koji više priliče ranom srednjem vijeku nego dobu četvrte industrijske revolucije, i pokušavam u toj magli vizualizirati “Pantheon”.

Najveća investicija u povijesti, vrište naslovi: pedeset milijardi eura za Data centar, za taj mitski hram algoritama koji bi Hrvatsku trebao lansirati u sam vrh svjetske tehnološke moći. Pedeset milijardi eura u Peckoj! To je suma od koje bi se i najhladnijem makroekonomistu zavrtjelo u glavi, ali ovdje, podno Petrove gore, ona zvuči kao bizarna šala. Dok dužnosnici sanjaju o platformi za razvoj umjetne inteligencije, kritičari sasvim prizemno, ali opravdano, pitaju: odakle voda za hlađenje tih užarenih servera i odakle struja, s obzirom na to da bi ovaj digitalni mastodont trebao gutati gotovo polovicu ukupne potrošnje električne energije u državi? Ekolozi strepe zbog buke i staništa, dok narod, u svom vječnom skepticizmu, traži poslove za radnu snagu nižeg obrazovanja, ne shvaćajući da algoritmi ne trebaju radnike, nego tišinu i niske temperature.

No, naziv “Pantheon” nije plod puke marketinške slučajnosti; on je, svjesno ili podsvjesno, vrhunski sarkazam povijesti. Upravo ovdje, na ovim istim obroncima Gvozda, u ove dane kraja travnja i početka svibnja, poginuo je 1097. godine Petar Svačić (ili Snačić, ovisno o tome koju historiografsku školu preferirate), posljednji kralj “narodne krvi”. Njegova smrt u izgubljenoj bitci protiv mađarskog Kolomana nije bila samo vojni poraz; bio je to trenutak kada smo, potpisavši 1102. godine Pactu Conventu, predali ključeve vlastite sudbine strancima na punih devet stoljeća. Devet stotina godina hrvatske su elite bile podijeljene između žudnje za samostalnošću i kronične potrebe da služe nekom stranom prijestolju, bilo ono u Budimu, Beču, Beogradu ili nekom modernom globalnom korporativnom središtu.

Nekoliko kilometara dalje, u Cetin gradu, 1527. godine hrvatsko je plemstvo, bježeći od osmanske sablje nakon Mohačke katastrofe, izabralo Ferdinanda Habsburškog za kralja. Bio je to još jedan čin “suverenog očaja” – biranje stranog gospodara u nadi da će nas obraniti. I danas, dok gazim po makadamu bez asfalta i moderne infrastrukture, povijest mi se smije u lice. Pantheon u Peckoj nudi nam se kao tehnološki povratak korijenima, kao simboličko ujedinjenje nakon stoljeća razdijeljenosti. Umjesto habsburške konjice ili mađarskih baruna, danas biramo digitalnu nadvlast koja bi nas, navodno, trebala učiniti slobodnima i modernima.

Sarkazam je potpun: gradimo najmoderniji hram tehnologije na mjestu gdje je hrvatska državnost, u svojoj narodnoj formi, zadnji put izdahnula. Hoće li Pantheon doista biti simbol neovisne Hrvatske kao moćnog političkog entiteta, ili je to samo nova verzija Pacta Convente potpisana binarnim kodom umjesto perom? Hoće li ta umjetna inteligencija, dok se bude hladila vodama rijeke Gline, uspjeti shvatiti tragiku naroda koji gradi digitalnu budućnost tamo gdje još uvijek nema asfalta za sadašnjost?

Krug se zatvorio. Od Svačićeve pogibije do Pantheona, putovali smo devet stoljeća samo da bismo otkrili da na Gvozdu i dalje pušu isti vjetrovi sudbine, samo što sada umjesto zveketa mačeva čujemo tiho zujanje procesora koji troše našu struju dok mi, kao i uvijek, čekamo da nas netko drugi uvede u Pantheon velikih naroda.