Fotografija 1”Moj je pseudonim Atila B. B. Izmislio sam ga danas za ovu priliku zbog delikatne teme moje priče, jer sam u Hrvatskoj poznat, takoreći celebrity, ali i zbog toga da me susjedi ili kolegice spisateljice i kolege pisci te članovi rodbine ne prepoznaju u priči, ako slučajno svrnu na profil mojega prijatelja Milka i zatim me stigmatiziraju kao osobenjaka ili čak luđaka. Živim u Zagrebu, Hrvatska, u kući kojoj je nedavni potres srušio dva zabata, jedan dimnjak i trećinu krova; sva je sreća da je moja radionica ostala neoštećena. Po pozivu sam slobodan umjetnik (riječ ”slobodan” treba shvatiti s rezervom ili, kako se to kolokvijalno kaže, cum grano salis), koji će uskoro biti umirovljen, ali će i dalje nastaviti pisati i objavljivati. Objavljujem poeziju i prozu, a sad pišem eksperimentalnu dramu o Čehinji Juliji s kojom sam prošloga ljeta bio ”u kvaru na otoku Hvaru”, kako se zajedljivo te pakosno izrazila moja ljubomorna stanodavka, vrlo privlačna šjora Cecilija, ”žena u najboljim godinama”, kako sebe ponosno predstavlja. Sedam dana nakon Nove godine, zbog moje sve teže neimaštine, jer su honorari tijekom 2019., i u časopisima i na radiju, bili sve manji, bio sam prisiljen prihvatiti ponudu svojega socijalno osjetljivog kolege i počeo davati satove hrvatskog jezika strankinjama ili, kako se to kolokvijalno kaže, instrukcije. Prije nego što sam započeo s radom, rekao sam svojem utjecajnom kolegi da imam dva uvjeta: da se nastava održava u mojoj spisateljskoj radionici i da ću instrukcije davati samo studenticama, ne i studentima, jer se panično bojim svoje tihe sklonosti prema muškarcima koja neprekidno traje već od dječjeg vrtića, dok se u osnovnoj školi pojačala, u srednjoj školi još i više, a na fakultetu je gotovo eskalirala. Još bi mi samo i to trebalo, hej, da postanem gej, to jest biseksualan, rekao sam mu zamolivši ga za strogu diskreciju. Kolega je ne oklijevajući ni časka prihvatio oba uvjeta. Počele su instrukcije, 150 kuna po satu. Održavao sam ih od 3 do 6 sati popodne svakoga dana osim nedjelje. Ponekad bi negdje malo zapelo, pa smo se studentice i ja istovremeno služili engleskim i hrvatskim. Među mojim učenicama isticale su se Lynn Smith iz Engleske i Karen Hill iz SAD-a. (Naravno, oba sam imena i prezimena izmislio da moje studentice netko od njihovih hrvatskih prijateljica ili prijatelja ne prepozna u mojoj priči, ako slučajno nalete na Milkov Facebook profil.) I Lynn i Karen su, zapravo, kod mene uzimale dodatne satove, jer su učile hrvatski i u Croaticumu, Centru za hrvatski kao drugi i strani jezik, koji je dio Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Mislile su, s pravom, da će, ako uzimaju dodatne satove kod nekog hrvatskog pisca, još bolje naučiti hrvatski. Nastava je polako te temeljito odmicala u dobrom smjeru i djevojke su sve bolje znale hrvatski; svakoga dana naučile bi pravilno izgovoriti najmanje četiri riječi na hrvatskom jeziku. Sve mi je draža bila Karen Hill, inače inženjerka informacijske tehnologije i programerka mobilnih aplikacija operacijskog sustava Android. Studij je završila na prestižnom sveučilištu Columbia University u New Yorku, svojem rodnom gradu. Već pet i pol mjeseci radi u jednoj renomiranoj zagrebačkoj tvrtki. Nakon šest ili sedam tjedana nastave, Karen i ja smo se ludo zaljubili, te je moja ljubljena Karen i nedjeljom počela dolaziti u moju spisateljsku radionicu, i na satove hrvatskog i na satove anatomije. Uživali smo u poučavanju, ja, i u učenju, ona. Karen mi je nakon jednog sata hrvatskog rekla da se, zaljubivši se u mene, zaljubila i u hrvatski jezik, te da će ga, ”So help me God!”, naučiti toliko dobro da će biti sposobna na hrvatski s engleskog prevoditi značajne knjige svoje struke. I tada, usred najžešćeg ljubavnog zanosa i ljubavnog spajanja naših tijela ili, pravilnije rečeno, svakodnevnog ekscesivnog jebanja nakon učenja hrvatskog, došlo je do preokreta koji je iz temelja promijenio naše živote i našu veliku ljubav. Dogodilo se zlo: koronavirus pojavio se u Hrvatskoj 25. veljače. Karen je i dalje dolazila na satove, a ostalim sam studenticama, među njima i iznimno talentiranoj za hrvatski Lynn Smith iz Engleske, morao otkazati nastavu zbog novonastale situacije u vezi sa širenjem koronavirusa. S vremenom su uvedene stroge mjere takozvanog socijalnog distanciranja, stroga pravila o higijeni i slično. I ja sam uveo te mjere, jer sam se strašno prepao koronavirusa, najviše zbog toga jer i ja već spadam u rizičnu skupinu kao i moj dragi kolega te prijatelj Milko. Ljubav je između Karen i mene unatoč situaciji sve više rasla, buktajući kao dolazeće proljeće, ali smo morali biti ekstremno oprezni, e da me Karen slučajno ne zarazi tim ”fucking koronavirusom”, kako taj virus nazivamo i ona i ja, jer na satove u moju potpuno dezinficiranu radionicu dolazi iz centra grada i tko zna što se sve usput može lako kao virus zalijepiti na nju. Kao domišljat ljubavni par zajedno smo smislili detaljan plan, što znači strategiju i prateće taktike. Ukratko, smislili smo postupak druženja da bismo mogli nastaviti našu sve jaču ljubav čak i u doba fucking koronavirusa kao i, dakako, satove hrvatskog jezika. Možda bi nekomu neupućenom u situaciju cijeli taj naš postupak izgledao kao znanstvenofantastičan roman, ali tako je, eto, nažalost, moralo biti, a sve u smislu što je tu je. Evo tog postupka u četiri faze. Prva faza. Karen u mojoj ulici parkira auto blizu mojeg ulaza, zatim me nazove mobitelom i stane dva metra od ulaza u kuću pritom isključivši mobitel stavivši ga u plastičnu vrećicu te potom u svoj ruksak. Ja s prvog kata silazim, otvaram ulazna vrata i kažem joj da pričeka točno deset sekunda prije nego se uspne do mojih vrata na prvom katu, te brzo otiđem u stan. Zatim Karen pokuca, triput prema našem dogovoru, a ja otvorim vrata, dok Karen mora stajati ispred njih. Noseći zaštitnu masku na licu i plastične rukavice na rukama, priđem Karen na pola metra i dezinficijensom joj poprskam odjeću sprijeda i straga, a zatim masku, rukavice, cipele, ruksak, torbu sa službenim laptopom i plastične vrećice s hranom. (Otkad su uvedene stroge mjere, Karen dolazi ujutro u 8 sati, jer popodne i navečer radi za tvrtku od kuće, from home, i ostaje kod mene do ručka u 15 sati, koji zajedno pripremamo, i zatim se odveze do svog unajmljenog stana te potom radi za tvrtku. Prije rada, rekla mi je u strahu, svaki dan nazove roditelje u New Yorku, jer se u međuvremenu pandemija opakog virusa proširila i na SAD, pa se ona jako boji za mamu, tatu i brata. Zasad su njezini dobro, ali opasnost je velika jer su u njihovu najbližem susjedstvu već umrla četiri muškarca i sedam žena, sve ljudi stariji od 76 godina.) Karen zatim ulazi u radionicu, skine masku, plastične rukavice, cipele i svu odjeću, uključujući gaćice i čarape, koju sa svim ostalim stvarima stavi točno na već za tu svrhu predviđeno mjesto u hodniku, a vrećice pune hrane metar dalje. Dok ona sve to radi, ja brzo odnesem vrećice u kuhinju i stavim ih u hladnjak. Poprskam je dezinficijensom temeljito još jedanput po cijelome tijelu, i sprijeda i straga, te potom Karen ode u kupaonicu i sapunom te toplom vodom dobro opere lice i ruke, a zatim šamponom opere kosu i istušira se. Potom se vrati u sobu i odjene u poseban komplet odjeće, onaj ”za po doma”, koji je, otkad je Nacionalni stožer za civilnu zaštitu uveo stroge mjere protiv koronavirusa, neprekidno u mojoj radionici već našim planom predviđen za tu svrhu. Taj je komplet, ustvari, topla trenirka; njezin gornji dio ima ciferšlus i kapuljaču. Isto tako Karen je, kad se kriza s ”fucking koronavirusom” u Hrvatskoj počela sve jače zahuktavati, kupila laptop, to jest portable computer ili prijenosno računalo. (Trebalo joj je petnaestak minuta da pravilno izgovori tu sintagmu na hrvatskom jeziku; pa i meni je lakše izgovoriti englesku verziju te sintagme!) Kupila je Appleov MacBook Pro laptop od 16 inča, ”of course, my horse” (Atila B. B.), onaj na kojemu je Appleov logo: malim dijelom odgrizena stilizirana jabuka, jabuka s udubljenjem na desnoj strani. Taj je laptop predviđen za učenje hrvatskog i ostale ozbiljne stvari, ali usput i za ”one stvari”, ili ”kinky stuff”, kako te ”stvari” zove Karen. Taj smo laptop stavili na kraj lijeve strane mojega velikog radnog stola od dva i pol metra dužine i 80 centimetara širine, dok je na kraju desne strane na svojem uobičajenom mjestu već dugo smješten moj PC kompjutor. Sredina plohe stola služi inače za ”ručni rad” na papiru, mahom za zapisivanje ideja i za čitanje knjiga, časopisa i novina. Svoj radni odnosno službeni laptop, također Appleov MacBook Pro, Karen uvijek nosi u crnoj torbi za laptop, jer otkad su uvedene stroge mjere mnogi zaposlenici njene tvrtke, pa tako i ona, rade za tvrtku ”od kuće”. Pohvalio sam se Karen da je moj prvi kompjutor u životu, na kojem sam pisao neka od svojih besmrtnih djela, bio upravo Appleov Macintosh, od milja zvan Mac, pokazujući joj originalnu ambalažu, to jest kutije koje su sad pune fascikala u kojima su filozofski spisi o teoriji jezika, antropologiji i o ontologiji ljudskoga tijela, osobito glave i njezine unutarnjosti, te tijela uopće, a na kojima još dugo i ozbiljno moram raditi, procjenjujem još najmanje 6 ili 7 godina. Druga faza. Nakon te, već automatizirane, Prve faze postupka studijskoj i ljubavnog druženja, koji smo, kako rekoh, zajednički isplanirali, pristupili bismo drugoj fazi: poučavanju i učenju hrvatskog, i to na sljedeći način. Karen i ja držimo takozvanu socijalnu distancu. (Misli se, zapravo, na fizički razmak, ali ta sintagma ne zvuči dovoljno politički korektno onima koji vode državu, iako je pogrešna jer ”socijalna distanca” ima najmanje tri značenja, a izraz ”fizički razmak” samo jedno, dakle upravo ono na što se on odnosi.) Dakle držeći fizički razmak od otprilike metar i pol, iako je tobože preporučeno, a zapravo propisano, da ta distanca u zatvorenom prostoru mora biti dva metra, a na javnim mjestima jedan metar, mi sjednemo i počnemo s radom. Radimo puna dva sata, što znači ne školska, već dva cijela sata. Radimo žestoko, katkada malo i posrćući, jer je hrvatski mnogo teži od engleskog, osobito zbog padeža, ali je ipak, umirujem simpatičnu Karen, mnogo lakši od primjerice mađarskog. Karen je ozbiljna, vrlo marljiva i iznimno zainteresirana za učenje te je istodobno i kooperativna. Uistinu se ne mogu sjetiti kad sam imao bolju studenticu. Otkad smo se zaljubili, rekla mi jedna prijateljica ”kao balavci”, i još bolje upoznali, Karen je, znajući da sam morao otpustiti ostale učenice i uočivši moju neimaštinu vidljivu golim okom, najviše u hladnjaku, samoinicijativno povisila satnicu na 300 kuna, a ja sam školski sat od 45 minuta povećao na 60 minuta, koliko sat doista i traje, a ponekad i na petnaestak minuta više da i ja, eto, pokažem, barem malo, da sudjelujem u humanitarnoj akciji #Dobro je činiti dobro. Osim toga Karen svaki dan kupuje hranu, i to onu ”najbolju od najbolje” (Karen), kupljenu u specijaliziranim trgovinama zdrave hrane, sve higijenske potrepštine, cigarete Lucky Strike i viski Jack Daniel’s Old No. 7., koji oboje volimo kao što oboje volimo i Lucky Strike. Ponekad bih joj prisno šapnuo: ”Karen, ti si moj Lucky Strike.” Ispričala mi je sve o sebi. Znam da si ona to može priuštiti, jer je iz dobrostojeće njujorške obitelji s Manhattana, ali i zbog toga što kao vrhunska stručnjakinja u poznatoj zagrebačkoj tvrtki zarađuje plaću trostruko veću od prosječne hrvatske plaće. Kad sam malo prosvjedovao zbog toga što mi toliko pomaže, rekla je na praktičan američki način kratko, odlučno, ali istodobno i strastveno: ”Dragi moj Atila, ti i ja se volimo, right!?. Ja imam, ti nemaš, right!? Zar onda nije i prirodno i normalno, hej, čovječe!, da ja barem malo pomognem svom dragom koji je u problemu, right!? By the way, kupit ću ti za Uskrs novi laptop, isti kao i moj, a onaj tvoj prastari laptop za terenski rad, onaj Acer iz mlađeg kamenog doba na stolu u kuhinji, daruj naprimjer Caritasu ili nekoj drugoj dobrotvornoj ustanovi. Osim toga na novom ću ti laptopu pokazati razne kompjutorske trikove s alatima u Wordu kao i način na koji možeš najbolje koristiti sve, ali baš sve fucking tipke na tipkovnici. Ne, ni riječi, dragi Atila! Pisac poput tebe zaslužuje pravi profesionalni laptop s najmanje dva terabita memorije. To je moj uskrsni dar tebi kao znak zahvalnosti za sve ono što činiš za mene kao studenticu hrvatskog jezika i književnosti općenito, uključujući, hej, čovječe, i moju, dakle američku književnost. Osim toga, dragi moj Atila, ovakvog profesora, dečka i ljubavnika, znači jebača, nikad u životu nisam imala, a povrh toga zaljubila sam se u tebe, a i ti u mene, ako se ne varam, i to je i više nego dovoljno, my dear Atila.” Što sam mogao učiniti nakon takve rafalne paljbe? Ništa, osobito zbog toga što je bila posve u pravu. Još je na kraju dodala, najozbiljnijeg izraza lica koji sam dosad vidio: ”Atila, ja te volim kao sebe, kao svoju zemlju, kao svoj rodni grad. Ti si moj san, ti si moj American Dream, ti si moja država, ti si moja jedina istinska country. Stoga, moj ljubljeni Atila, ja od srca slijedim rečenicu Johna F. Kennedyja, inače meni najdražeg našeg predsjednika, koju je na doista impresivan način izgovorio za vrijeme inauguralnog govora 1961., pa je sad i tebi kažem kao svoju vlastitu rečenicu: Ask not what your country can do for you – ask what you can do for your country.’Nego, Atila, Biču Božji, dragi profesore, vrijeme je za ljubav, vrijeme je za treću fazu”, dodala je lascivnim osmijehom Karen i počela polako skidati odjeću ”za po doma”, svoju toplu trenirku za zimski period od pamuka sive boje. ”Nije loša ni ova rečenica na mojem materinskom jeziku”, dodala je Karen, ”Give it to get it.”, tresući svoje oble bijele dojke s tamnim koronabradavicama lijevo-desno. ”OK”, rekao sam, ”neka počne treća faza!” ”Let the our little games begin!”, dodao sam parafrazirajući olimpijsku spremnost za natjecanje. Treća faza. Najviše smo se Karen i ja namučili kad smo, oblikujući naš plan u četiri faze, posrćući radili na Trećoj fazi odnosno na postupku ljubavnog seksualnog druženja u opasno doba koronavirusa. Vjerujem da je jasno i totalnom idiotu kao i svakoj seljačini (redneck) iz urbanih ili ruralnih hrvatskih te američkih područja da je seks jedna od osnovnih ljudskih potreba uz hranu, piće i ”krov nad glavom”, a istodobno je i nezaobilazan uvjet rođenja djeteta te je također jedna od osnovnih sastavnica temelja ljubavi, to jest ljubavne veze dva ljudska bića, u našem slučaju muškog i ženskog bića.

Mali predah usred priče, isječak koji posvećujem nastavi hrvatskog jezika Karen, ljubavi mojega života, te jezičnoj korupciji u inače bogatim i lijepim jezicima: hrvatskom i engleskom jeziku. Isječak je u najužoj vezi s ljubavlju odnosno s njenim temeljnim dijelom: spolnim odnosno tjelesnim spajanjem.

”Prije oblikovanja Treće faze zamolio sam moju dragu Karen, koja je inteligentna kao brze umne britve i konfiguracije Tesle i Einsteina te uz to i vrlo napredna, ali iz tradicionalne njujorške obitelji srednje klase, da planirajući tu fazu uvijek koristimo pravilne engleske i hrvatske riječi umjesto politički korektnih fraza kao što su to primjerice ”to make love” i ”voditi ljubav”, dakle da koristimo upravo one riječi koje smo u našoj intimnoj dakle ljubavnoj vezi koristili i prije te krize s koronavirusom i s njom povezane takozvane socijalne distance, pa smo tako govorili ili ”jebati” ili ”to fuck”. Iako je ”pristojna” engleska fraza malo bolja od hrvatske, obje su pogrešne u jezičnom smislu. Zbog čega, zapitala je učenica Karen, e da bi naučila što više hrvatskog, ali i materinskog jezika. Pa zbog toga, najdraža, odgovorio sam, jer se primjerice ”pravi kolač ili čini ili izrađuje neka materijalna ili pak duhovna stvar”, a u drugoj, hrvatskoj varijanti, ljubav se ne vodi, fuck!, iako u rječniku hrvatskog jezika stoji fraza ”voditi ljubav”, a odmah do nje nešto bolja fraza: ”spolno općiti”, ali opet neispravna. Vodi se poduzeće, posao, to jest biznis, vodi se pas u šetnju, vodi se knjigovodstvo, vodi se evidencija ili pak velika ekspedicija na Mount Everest, ima u jeziku toga ”pun kurac”. Objašnjenje Karen fraze ”pun kurac” trajalo minutu i pol. Isto tako ”kurac”, sjeti se, o cara mia Karen, nismo nazivali ili ”spolni ud” ili ”spolni organ” ili latinskom riječju ”penis”, a ”pičku”, isto tako latinskom, riječju ”vagina”, koja nije jednoznačna riječ kao ”cunt” ili ”pička”. nego, eto, ima barem tri značenja i najčešće se koristi u medicini, najviše u ginekologiji. Mi smo, sjeti se, o Karen!, mi smo za vrijeme ”karanja” (objasnio sam Karen tu riječ, koja se koristi u slengu, ali i to da je prvi slog njezina imena ujedno prvi slog glagola ”karati”, te od tog infinitiva dolazi i divna glagolska imenica ”karanje”) odnosno za vrijeme ”jebanja” koristili, sjeti se, engleske i hrvatske riječi za ”pičku”, znači i englesku riječ ”cunt”, koju je engleski posudio iz latinskog, to jest preoblikovao je pravu latinsku jednoznačnu riječ za žensko spolovilo, dakle ”pičku”, a ta je riječ ”cunnus” od koje, by the way, dolazi i riječ ”cunnilignus”, što znači u političko korektnoj varijanti ”oralni seks”, a u ispravno korištenom jeziku, kao tebi drago ”lizanje pičke”. Osim te riječi, ”cunt”, koristili smo i riječ ”pussy” u značenju ‘pička”, ”pica”, ”pičkica’ ili od milja ”maca i mačkica”, dok smo za ”kurac” koristili lijepe riječi ”dick”, ”cock” i ”prick” (koji je, poetski rečeno, čvrst kao ”brick” dakle kao ”cigla”), a ne, zaboga, for God’s sake!, latinsku riječ ”penis” koja se najčešće koristi u medicini itd., etcetera ad nauseam. Predah završen.”

Budući da smo zbog fucking koronavirusa morali biti fizički razdvojeni, odlučili smo koristiti najrašireniju spolnu praksu na svijetu, a to je masturbacija. Odlučili smo se za dva efikasna modela samozadovoljavanja. Prvi model Treće faze izvodili smo na sljedeći način. Nakon vrlo zahtjevne Druge faze, znači nakon naporne nastave hrvatskog jezika, teškoga za strance, zatvorili bismo na svojim kompjutorima sve one brojne rječnike i sve web-stranice u vezi s hrvatskim kao i sve one pomoćne stranice, zbog Karen, koje su u vezi s engleskim jezikom. Zatim bismo skinuli svu odjeću te ponovno sjeli na naše ergonomske laboratorijske stolce, raširili noge i masturbirali, to jest, pravilnije i bolje rečeno, i na hrvatskom i na engleskom, drkali, gledajući se na distanci od metar i pol. Ja sam gledao njezinu pičku, a ona moj kurac kao i sve ono što smo radili drkajući. Nakon nekoliko dana vježbanja užitka, uspjeli smo, dobro uskladivši ritam, u isto vrijeme svršiti. (Bili smo toliko uzbuđeni i od uzbuđenja izazvanog istodobnim interaktivnim drkanjem, ali i zbog istodobnog svršavanja, toliko uzbuđeni da smo odlučili da ćemo sutra ispiti bocu najskupljeg šampanjca koju će kupiti Karen, a to je u Zagrebu, kao i drugdje, Dom Pérignon.) Zatim bismo ustali i otišli do kreveta. Prvo ja, zatim Karen. Uvijek smo pazili na fizički razmak, koji se u vladajućim strukturama i u većini medija pogrešno naziva socijalna distanca. Karen bi se opet odjenula, ali ne u trenirku, već u neki komplet prilagođen seksu i legla na krevet, malo razmišljala te nakon toga izvodila vrhunski striptiz, a zatim, onako gola, i erotske poze kojima je i mene i sebe jako uzbudila, što dokazuje i fotografija s korona kovrčicama Karen Hill na vrhu posta koju sam snimio dok sam na metar i pol od Karen stajao žestoko drkajući. Nakon što bi izvela nekoliko neopisivih poza, katkada onih najopscenijih, od koji bi se digao i bespolnom filozofu Kantu, Karen me izazovno, istodobno mazno i čvrsto pogledala u oči, te bi zatim i ona započela drkati, miješajući svojom prekrasno zaobljenom guzicom da bi me što je moguće jače uzbudila. U tome je uvijek itekako uspijevala. Tako masturbirajući i drkajući te gledajući jedno drugo, na kraju bismo još jednom svršili, odjenuli se, popušili cigaretu za stolom uz čašu viskija, naravno Daniel’sa, praveći kolute dima nalik na plamteće lijepe krugove korone, spremajući se u tom kratkom predahu za Drugi model Treće faze postupka ljubavnog druženja. Pritom smo zaključili da je prekrasna izreka o masturbaciji ne samo lijepa, već i potpuno istinita. Na engleskom ona glasi: “To masturbate is human, but to fuck is divine.” U prijevodu na basnoslovno bogat hrvatski jezik, rekao sam tihim učiteljskim tonom Karen, a po prilično kvalitetnom Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika iz 1994., koji i Karen ima na svojem studentskom laptopu, ta izreka glasi: “Drkati je ljudski, ali jebati je božanski.” Karen i ja uzdahnuli smo od tuge istodobno, rekavši da svaki Božji dan mislimo o toj božanskoj situaciji finog ljepljivog tjelesnog spajanja. Da, mi svaki dan mislimo o situaciji u kojoj smo već bili i u kojoj ćemo opet biti, fuck!, kad napokon prođe pandemija tog fucking koronavirusa, i s njom povezanih restrikcija naše dragocjene ljudske slobode i gotovo svih naših dakle ljudskih prava. Da, mi ćemo opet biti u toj situaciji, ako ne drugdje, a ono barem u Hrvatskoj.

Fotografija pokazuje (vidi fotografiju!) nestašne vesele oblike korone (lat. corona: kruna, vijenac) na doista zanosno prelijepoj pički Karen Hill, koje je ona, miješajući guzicom, oblikovala 1. travnja 2020., a za potrebe Prvog modela drkanja u Trećoj fazi našeg ljubavnog druženja, ali istodobno i kao znak kritički oštrog protesta protiv restrikcija slobode izazvanih najezdom koronavirusa. Karen Hill nikad ne brije dlake, niti na spolovilu niti ispod pazuha, a niti na nogama niti na rukama, jer je, kaže, pristalica pokreta Voluntary Simplicity (dobrovoljna jednostavnost) čija je bitna značajka jednostavan život (the simple life). P. S. Zanimljiva je činjenica da je Karen, dok sam ja veselo masturbirao drkajući, svojim vitkim dugim prstima radila kovrčice korone baš kad se na CNN-u emitirala emisija Christiane Amanpour, koja je tematizirala kućno nasilje (domestic violence), prije svega prema ženama, i tešku depresiju kao i ostale brojne mentalne poteškoće ljudi koji su zbog tog koronavirusa u uznemirujućoj i dugotrajnoj izolaciji ili samoizolaciji ili pak u jedva podnošljivoj te najstrožoj karanteni. Autor fotografije: Atila B. B.