Na grobu pjesnika

Ako se dobro sjećam, svi bili smo svojta.
Petnaestak nas, od svakog roda. Bijaše zapravo
dobro ona kiša došla. Tako smo s pouzdanjem
mogli saznat ko pripada nama, koji pripadamo
tebi, koji zemlji pripadaš, sasvim napokon
puneć taj prostor, od tebe širi.

Ako je vjerovati pamćenju, u tišini, mi
zborimo samo glasne ideje, unatoč tvojoj
misli i blizini. Kako o domovini drukčije
pjevati? Otuda, od ciglane, zatutnjao je
kamion. Tako i stoljeće ututanj minu, a san
tvoj i danas posvuda sanja čovjek. Iza plačnih,
iza spuštenih trepavica.

Ako me sjećanje ne vara, stazom kroz groblje
promicao je Isus, iz treće smjene, sa tvrdim
kruhom pod pazuhom tvrdim. Ni osvrnuo se nije
a o njemu bijaše riječ. Mi svejedno zborismo
dalje: kakvu ono istinu o pravdi htjedosmo reći?
Petnaestak nas, od svakog roda. Bližnji i svojta.

Ako još pamtim, jer teče čovjek, neke su ružne
godine, potom prošle. Tvoj život, svijetli tvoj
trenutak, ne pamti takve dane. – Neke su ružne,
velim, godine prošle, i danas: ja više o mrtvima
mislim, nego o živima. Bliži su meni mrtvi, oni
su moji bližnji, to je moja svojta.

Ako me pamćenje još dobro služi, ako ovo srce
još uvijek dobro misli: ne prestade kiša, nego
silnije, sve silnije, po nama se stušti. Sada već
shvatam taj jezik nemušti. Sami, Silvije, sami.
I pokisli.

(Povodom šezdesete godišnjice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, „Na grobu pjesnika“, „Oslobođenje“, 29.10.1968.)