Netko mi je jučer ukrao torbu. Nakon šoka i prospavane noći, jer jutro je pametnije od večeri, mogu reći da je meni zapravo žao tog kradljivca, jer sad znam da radi stihijski, plan mu se oslanja na slučajnosti i sretne okolnosti, a to ne daje dugoročne rezultate. Naime, da je razmišljao, nikada ne bi posegnuo za mojom crnom torbom nepažljivo ostavljenom na sjedalu dok je autobus stajao na riječkom kolodvoru. Vrijedne stvari se tako ne ostavljaju. Možda nije bio kradljivac, nego kradljivica, ali svejedno. Zamišljam kako se veselio dok je hladnokrvno izlazio s mojom torbom na ramenu. Da sam ga vidjela, vjerojatno bih pomislila ma vidi ovog tipa, ima istu torbu kao i ja. Baš je unisex, svima dobro stoji, eto to bih pomislila, crna torba, ni velika, ni mala, možeš s njom na plac, u kino, na put, možeš ući u nju kad ne želiš da te netko vidi, možeš se šepuriti s njom kad želiš da te primijete, možeš izgledati dobrostojeće, možeš i skromno, daj svima te torbe, svi su s njima isti, a različiti, svi smo mi torba s glavom u njoj, svi smo mi glava koja se kotrlja torbom, eto takvu torbu mi je netko maznuo jučer. Vjerojatno je zamaknuvši za ugao ubrzao korak sve dok nije prešao u lagani trk, kao u filmu, i u nekom parkiću sjeo na klupicu, pogledao oko sebe, opušteno povukao zatvarač, ziiiiip i otvorio torbu. Svi koji imaju crnu torbu s crnom podstavom znaju kako je kad trebaš nešto unutra naći. Gurneš ruku u duboki bunar, u bezdan i opipavaš dok ne dođeš do novčanika, ključeva, naočala, papirnatih maramica, a ako si nervozan jer te stvari neposlušno migolje po torbi, jednostavno sve istreseš i uzmeš što ti treba. Vidim tog kradljivca u parkiću na klupici pored grmića gdje se igraju dječica i gdje poskakuje loptica uz pjev ptičica, zamišljam kako traži novčanik, pa mobitel, kako napipava nešto što bi možda moglo biti novčanik, vidim ga kako izvlači taj ulov s osmijehom na licu, ali čim ugleda plijen, lagano se smrkne jer to je neka mekana, prazna futrola za naočale, ali nema veze, ne gubi nadu, traži dalje i izvlači još jednu futrolu ovaj put s naočalama, osmijeh mu se vrati na lice, ali ne, nisu sunčane, već dioptrijske, za svaki slučaj stavlja ih na nos i isti tren ih odbacuje jer mu se od dioptrije zavrti u glavi, gurne ruku i nađe još jednu punu futrolu, ajde bar nešto, tu moraju biti sunčane naočale, otvara futrolu i vidi još jedne dioptrijske. Sad već gubi živce, iskušava i ove naočale, još su gore, dječica u parkiću lelujaju i pretvore se u neka čudna bića, svijet mu se zaljulja pod nogama, na tren osjeti neopisivu mučninu, brzo skida naočale, baca ih iza u grmlje, nervozno ruje po torbi i izvlači nošene sokne i majicu, želi sve istresti, ali ne može pred dječicom takve scene raditi, pa duboko udahne i pokuša smireno uhvatiti nešto što vrijedi. Opipa nešto, napokon novčanik, zadovoljno pomisli i pohvali samoga sebe jer se zna smiriti kad je to najpotrebnije. Izvuče taj novčanik, zapravo neseser prepun vlažnih maramica i vrećica s praškom za ublažavanje tegoba kod upale mokraćnih mjehura. U tom trenu uhvati ga neka malodušnost, pomisli kako je baka imala pravo kad je rekla da nije rođen pod sretnom zvijezdom, sve mu se vrati, sva nevolja, sve uzaludnosti života i skoro zaplače uz onu dječju ciku i vrisku. Promeškolji se na toj pretvrdoj klupi i osjeti da u torbi ipak ima još stvari! Ima boga, pomisli i zahvalno pogleda u nebo. Pod rukom osjeti opet nešto mekano, nekako podatno, kao torba u torbi, možda ključevi i mobitel i kartice, vole ljudi tako spremati stvari da im se raspu po torbi, zaključi prepun nade. I doista, poput torbe u torbi, još jedan neseser izroni iz mraka. To mora biti to, pomisli kradljivac i otvori neseser koji je bio toliko pretrpan da se sva šminka rasula po tlu. Samo šminka. Nije bilo ni ključeva, ni kartica ni mobitela. Opet se sjeti bake. Kad je već tako, nema što izgubiti. Uzme torbu i istrese je nasred parkića. Iz torbe ispadnu zbirka pjesama i punjač za mobitel. Vidno iscrpljen i nekako pomiren za svime, nogom nježno odgurne zbirku pjesama, podigne punjač i teškim koracima odvuče se negdje, tko zna gdje, ostavivši parkić iza sebe. Kroz glavu mu proleti da je možda mogao uzeti tu praznu torbu i šminku i pokloniti je nekoj djevojci, ali to mu se učinilo nekako jadnim čak i za njega. U tom trenutku stvarno nije mogao znati da punjač ne radi i da sam ga nosila kući među ostale punjače koji ne rade, a koje ću jednog dana odnijeti na elektronski otpad.