”Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetno…”

(Carlos Castaneda, 1925. – 1998.)

Piše: Marijan Grakalić

Nevidljive stvari, ako i postoje, nisu slike s vidika svijet. Možda se skrivaju očima i pamćenju pa tako teže zaboravu kao i onom raspršenom i ukočenom sjećanju što prati djelomičnu ili potpunu sljepoću. Posve je moguće da postoje goleme tajne bez kojih bi naš pogled bio prazan na isti onaj način na koji je to osjećaj ravnodušnosti i kratki šturi jedva čujni govor u tamnoj ulici kada krovovi kuća zaklone nebo i sjajnu prirodu zvijezda. Začaran popularnim knjigama perunasko-američkog antropologa Carlosa Castanede o magijskoj prirodi i životu šamana don Juana Maltusa iz naroda Jaki indijanaca u predjelu Sonore, Meksiko, zagrebački slikar Branko Mišić već više godina posvećuje tome čitav ciklus svojih slika.

Imaginacije i likovi slikani uljenim bojama i akrilom uvode nas u onu dodatnu i drugačiju stvarnost u kojoj se zbog njihovog temperamenta čovjek nenadano ponovo osjeti izvorno vizualnim bićem. Snažne boje i neobične, oku inače strane proporcije i vizure, tu kao da potvrđuju Castanedino stajalište kako je čovjek prvenstveno vizualno biće. Naime, možemo mi slušati kuću, mirisati je, dodirivati i lizati, no tek ako je pogledamo znati ćemo je li posrijedi bijela ili crvena, možda plava i još kakva druga. Ulazeći u problem interpretacije ponuđene zbilje s osnove koji pretpostavlja da se transformacijom svijesti i opažanja mijenja odnosno otkriva i ona druga, prije ne zapažena stvarnost, slikar postaje imaginarni šaman, vrač ili vidjelac onoga što je inače skriveno i zastrto pogledu.

Izbor tema povezan je sa magijskim prilikama i radnjama, događanjima i simbolima važnim za magijsku sliku svijeta i njezine postulate. Likovi šamana ili duhova zaštitnika, mumija kojima je tim činom produžen boravak u svijetu živih, totemskih životinja kao što je gavran kojemu se predaje stvaralačka moć, plesa kao oblika mističnoga hoda i, isto tako i još važnije, snažna i upečatljiva kompozicija koja je tu u funkciji toga da se pokaže kako nitko ne postaje šamanom zbog snage volje već borbom protiv takvog poziva. Odnosno, koliko god se umjetnik trudio odmaknuti od provokacije proširene stvarnosti i učiniti sve kako bi ostao u okvirima poznatoga, na kraju popušta i time postaje svjedokom i suučesnikom u njezinom nastanku, naravno na svoju sliku i priliku. Svojim sadržajem i harmonijom toplih boja, ispunjene gotovo arhaičnim duhom jednog dalekog i nepoznatog kraja, ove slike u nekim elementima podsjećaju na rezbarije u kojima je vrač nekada čuvao one čarobne šarene supstance zbog kojih je svijet tada i mogao postojati jedino kao vizija. Da je i danas moguće bojom i pokretom približiti se tim izvornim značenjem vidljivo je iz nesvakidašnje estetike slikara Branka Mišića i njegovih slika.

(Izložba se otvara u nedjelju, 9. lipnja u 20 sati u Galeriji svratišta Cinkuš, Mletačka 9. na Gornjem gradu u Zagrebu)