…mojem ocu-sinu, 9. svibnja

Dobro: ovo je moja neizbježno sažeta priča, sa nekoliko činjenica, nekoliko laži, vrlo lako moguće posve nenamjernih, ili izrazito namjernih – jednostavno su se neke stvari učinile takvima kakvima su se učinile, a druge istine za njih nisam imao, pa sam izrekao tu poneku laž. Sve je to, ruku na srce, vrlo nepovezano, mutno, nesigurno, toplo i domaće na trenutke, onda opet posve hladno i nepoznato..

Rodio sam se 24. lipnja 1951. godine u Zagrebu. Majka Barbara umrla je kada sam bio mali, ne znam koliko točno mali, dijete sigurno. Pa je se baš i ne sjećam. Navodno je bila vrlo inteligentna, smirena i smiona žena, tako su mi pričali o njoj. I strpljiva. Krojačica. Tumor na njezinom mozgu nije imao takvog strpljenja. I tu završava priča o njoj. Otac mi je pak bio kronični alkoholičar, miran, nikad agresivan, najviše je pio vino… Bolje je to ovako reći: mršavi zajebant sa crnim brkovima, sjedi na verandi i podjebava željezničare koji prolaze, oni podjebavaju njega, gadan je moj otac sa tim svojim sarkazmom, a on i zaspi samo tako usred dana, na klupici za stolom u kuhinji, pa mu curi krv iz nosa, moja žena mu gura kilometre gaze unutra, krv jedva stane, i tako puno puta, i ciroza je u njega, no jetra mu se oporavi jer ponekad, samo ponekad, napravi on pauzu od pića, lukavac stari, taman dovoljnu da može dalje živjeti i piti. I onda on doživi preko sedamdeset godina na kraju, nadživi svog sina. To ti je… To je bio moj otac. Onaj koji galantno umire. Jer svijet ne viri u kuće podno nadvožnjaka, a prolaznici neasfaltiranom cesticom vide tek čovjeka u crnom ili sivom sakou na verandi. Taj sjedeći smijeh, tu podsprdljivu obrvu kako se uzdiže.

Živjeli smo blizu Save kad sam bio dijete, onda je bila i ona velika poplava, uskoro smo se preselili u kuću pored koje svaki dan prolaze željezničari, dolazeći na posao, odlazeći s posla, navraćajući svako malo do verande piti s mojim ocem. Znam i da sam pio i puno pričao, isprazne priče, gluposti, zajebancije sa onim Soldom i mojim starim. To znam.

I da sam dobro plivao i igrao nogomet, obožavao ići na otok Krapanj. I plivao sam ponekad od otoka do otoka, bio sam sjajan plivač. Jednom sam tako skoro i poginuo, kada smo moj prijatelj Miljenko i ja krenuli prema nekom otoku, krivo procijenili koliko je zapravo daleko, i ostali plutati u moru, nemoćni, bespomoćni. Poslije sam puno puta znao pomisliti kako bi bilo bolje da nije naišao onaj čovjek sa svojim drvenim čamcem i spasio nas od smrti. Jer poslije je puno toga krenulo u nekom mučnom i bolnom smjeru, razbolio sam se, kronično, ali ipak ne bih htio reći od čega, ne volim, nikad nisam volio o tome pričati, i ovako sam dovoljno rekao. Kronično, nepovratno, nije mi sjelo, vjerujte mi!

Kada sam se oženio, bio sam već nekoliko godina bolestan, ali još uvijek sam se znao nositi s tim, ili bolest sa mnom, kako već. No žene su me jako voljele, oduvijek jesu, o da! jesu, no ja sam obožavao svoju. Bila je ljubomorna, krv je prolila za mene, noćima me pratila u mojoj bolesti, moja Vera. Bio sam malo nespretan čovjek, ko bi to rekao, ali živa istina. No to je valjda bilo simpatično. Malo nesretan. I nisam se nikada bojao smrti, iako sam živio sa bolešću koja me je polako vodila u smrt, a ja sam joj, takva budala kakva sam bio, pomagao sustavno u tome. Trebalo joj je dosta da me ubije, i to se mora priznati, no, na kraju, i nije me morala ubiti barem još neko vrijeme, mogao sam možda i dosta duže poživjeti. No dosta o njoj, o njezinom i mojem odnosu. To je bilo tako kako je bilo. A bilo je svega. Imao sam jednog sina u životu, i nas dvojica i jesmo i nismo bili slični. Živjeli smo zajedno nas troje, u toj kući pored koje su prolazili željezničari, nešto manje joj prilazili nakon što je moj otac napokon odselio u stan koji je dobio s neba, podle zemlje točnije. Onda je bilo lakše, puno lakše, napokon je i ova obitelj imala kuću za sebe, malenu, tanku baraku, ali za sebe, bez alkoholičara i njegove krvi. I ja sam radio na željeznici, u Kontroli prihoda, kao i moj otac. I ne mogu vam reći što smo sve radili moj sin i ja, njegova majka i ja, sve te godine, jer sada više toga nema pa ja ne znam kako se osjećam i nisam više prisan sa nekim stvarima i događajima. I osjećajima. Ili nikad nisam ni bio. Sa nekima jesam. Nikad neću zaboraviti kako sam plivao sa sinom na leđima, perajama na nogama, daleko od obale Krapnja, i kako je on bio veseo i kako smo plivali skoro pola sata tako i vratili se do obale i onda sam se ja, valjda ipak manje oduševljen od njega svime time, vratio natrag u more, još plivati. I kako me moja Vera bodrila dugim noćima, pomagala mi na sve zamislive načine kako bih lakše podnijeo bolove. I kako smo sin i ja sjedili često po noći u kuhinji, pili kave i pričali, o svemu pričali, to kad je on već bio stariji, i znali tako skroz do jutra. Bolero, često smo slušali Bolero.

Ne znam da li su mi i te noći ikad imalo olakšale bolove i nesanicu, to ne mogu znati. Do kraja smo ostali u našoj kući, to znam, nikad nisam otišao dalje od željezničara, željeznice. Jedino do bolnice nekoliko puta, na kraće izlete, i taj zadnji put kada se više nisam ni vratio. Potkraj travnja 1998. Znao sam da ću umrijeti taj zadnji put kada sam završio u bolnici. Jednom me posjetio i moj sin. Rekao sam sa bolničkog kreveta ženi kako je bolje da umrem ja nego ona, bolje za našeg sina, samo neka nam ga čuva, na što mi je ona jebala sve po spisku. No rekao sam joj da sam bio prokleta budala – lagao sam joj – da sam mogao i ne pomoći toliko bolesti da me ubije. Da sam to htio. Ali nekako mi se više nije dalo, trpiti sve to. Ne osjećam se ni sebičnim ni krivim zbog toga. Napuhnuo sam se ko balon tih zadnjih dana, takav sam bio i u lijesu, sigurno prekrasan prizor. Dobro da to nisam morao gledati. Pio sam sa bratićem, u kući našoj podno nadvožnjaka, Cigani su se derali vani na cesti, ti temperamentni prijatelji, poznanici, ljudi iz susjedstva, muzika nam je tiho svirala. Pustila se i koja suza. Sjećam se i penala koje smo pucali u vrtu, on i ja, davno, napravio sam veliki, drveni gol, volio sam uvijek sport, ali to je već tako jasno. Sve je tako jasno.

Negdje oko podneva, ako se ne varam, voda mi je ušla u pluća. Tog vrelog 8. svibnja 1998. godine. Više nije potrebno.

Kruno Čudina (Zbornik I. gornjogradskog književnog festivala)