Piše: Stjepo Martinović

Ne znam što mi je bilo… Nisam žurio, a ni bio dekoncentriraniji nego inače. Ali, eto jesam propustio pogledati u lice ženi onkraj debela stakla kolodvorske blagajne, premda su mi riječ-dvije s ljudima na takvim mjestima osobito drag mali ritual. Umišljam si da pridonosim smanjenju otuđenosti među ljudima, kao što neki zatvaranjem slavine za pranja zuba spašavaju svijet od žeđi!
Prenuo sam se – već s kartom i vraćenim novcem u ruci – kad je ona, nekomu za leđima svoga radnog prostora, rekla: „Ne, taj vozi po ljetnom redu. Samo do trećega rujna.“
Digao sam pogled, zanijemio… i Radojka je mene pogledala – nesumnjivo me prepoznala još dok sam prilazio šalteru – također nemajući snage, volje, unutarnjeg poticaja… za prvu riječ.
— Zaboga… ti?! Ovdje — šapnuo sam u jednom dahu, kao da više ne može stati u sekunde što ih vojnik iza mene neće doživjeti kao bezrazložno otezanje.
„Da, ja. A ti?“ iščitao sam joj s usana; potom ih je čudno stisnula – je li ih grizla iznutra, ili se borila sa suzama?
— Javit ću se… kad opet navratim — izletjela mi je jedna od onih možda-laži što čuče u nama, čekajući da pojure kao trkač na startu. Pročitala ju je, odvratila:
— Nemoj. Čemu…
Taj naoko-dijalog potrajao je kraće nego što većini kupaca treba da pospreme novac, zahvale blagajnici, late se prtljage. Okrenuo sam se, zakoračio prema peronu kao da silazim stubištem prema dalekoj prošlosti – kamenim pločama što plutaju na mutnoj vodi, izmiču mi ispod nogu… pa se jedva održavam, teturam gledajući čega bih se prihvatio.
Srećom, vlak za Rijeku već je bio na kolosijeku, ušao sam u prazan vagon, našao mjesto… a sve kao da kročim tlom u kojem se šire rasjeline, razdvojeni se dijelovi međusobno udaljuju kao „plahte“ pjene na uzbibanu moru, zidovi o koje se odupirem klimaju se kao poludjela stabla što izbjegavaju moj dodir.
Radojka!… Dok nam se nije zbilo ono što jest – prohladna početka zagrebačkog ljeta, kada svakodnevne kiše, nošene divljim vjetrima, nisu dale lipama u Savskoj ni da procvjetaju, a kamoli da zamirišu sjetnom prolaznošću ljepote – podrugljivo bih se nasmijao kada bi netko progovorio o ljubavi života, fatalnom susretu, srodnoj duši… nečemu od onog što spisatelji nadrisentimentalne ljige opisuju reciklirajući pet-šest ustaljenih frazetina.
A mi se jesmo sreli takvom slučajnošću da ju ni sudbina(!) nije u stanju smisliti svake srijede: njezin se psić, kojeg je šetala pred starom Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom, tako sjurio na klupu kraj mene, kao da je presretan što me konačno našao – pa ću ga spasiti od povisoke djevojke, koja ga doziva uzrujana što ga ne uspijeva odgovoriti od povratka pravomu gazdi!
Nerado gladim tuđe pse – vlasnici to mahom ne vole – ali maloga mješanca duge dlake boje karamela itekako jesam pomilovao… ispričao se curi kad je prišla, shvativši da ga drugačije neće odvojiti od neznanca koji je izašao predahnuti u raju lipanjskog popodneva, između dvaju poglavlja Danteova „Pakla“.
— Baš čudno… inače ne ide nepoznatima — rekla je uzimajući psića u naručje.
— Jesam li mu nepoznat? — našalio sam se, ne bih li izmamio osmijeh na lice djevojke strogih, pomalo isposničkih crta; studentice glazbe, buduće harfistice, pomislio sam.
— Pa… meni svakako jeste, kako ne biste bili i njoj.
— Njoj?
— Lindi — odgovorila je zamjetno mrzovoljno, tonom djevojčice koja poštuje materinu „ne razgovaraj s nepoznatima“.
— Lijepo ime… — nisam se mirio s tim da vlasnica umiljate mješanke nema nasmiješenu inačicu lica.
— S njim sam je dobila.
— Za dvanaesti rođendan?
— O, da!… Umalo kad sam ga po drugi put slavila — konačno se osmjehnula, ne baš sjetno, više kao da skriva krivnju.
— Onda je Linda dama u godinama, zato i traži društvo zrelije gospode — uhvatio sam se (kao čičak za ovčje runo) privida da joj se više ne bježi.
— Jest. Po psećima preračunatim u ljudske, prešla je pedesetu — Lindina vlasnica nije bila svjesna da joj stopala puštaju korijenje, a ja sam vidio svaku žilicu… i odmah stao zalijevati.
— Sjedni… ako ti se ne žuri. Neću te dugo gnjaviti, moram natrag za knjigu — pomakao sam se koliko je trebalo da Linda zauzme sredinu klupe.
— Mogu, ali minutu. Studiraš?
— Talijansku književnost. A ti?
— Pokušala… pravo. Bilo mi krenulo, ali na trećoj godini umro otac. Srušio nam se sav svijet. Sestri, majci, meni… pa odustala — izrekla je u jednom dahu, onaj pokušaj osmijeha netragom ustuknuo pred tugaljivo-bezbojnom maskom… kao „presprejan“ matt lakom, pomislio sam.
— Šteta. Ne pomišljaš nastaviti? — potražio sam joj sjaj pritajene želje u očima, uzalud.
— Ni govora. Radim. Pomažem kod jednog odvjetnika. To ti je poput skršene vaze… nikada više cijela. Prežaljena, nema je više ni u željama onoga komu je ispala — nikada ranije nisam u nečijemu glasu naslutio takvo odustajanje od sebe.
Zašutio sam. Nije ona bila od onih koje se može u bilo što uvjeriti… nit’ ima smisla pokušavati.
— Moram natrag Danteu. Ostavio sam ga u sedmom krugu — nisam se više umio našaliti.
— I ja moram ići. Mama se već sigurno pita gdje smo — izustila je tiho (shvatio sam: njezina briga za majku mnogo je razložnija nego materina za nju), pogledavši me čudnije nego ikada itko: pomalo zapanjeno (uvukao sam je u razgovor s neznancem?), sa stanovitim žâlom što polazim pjesniku mnogo zanimljivijem od njezinog advokata, učinilo mi se i sa stanovitom znatiželjom. Za tu sam se radoznalost uhvatio kao unesrećeni za uže dobačeno iz helikoptera.
— Bit ću i sutra ovdje… ako me Linda poželi vidjeti!
— Pitat ću je kad krenemo u šetnju — iz drugih bi usta to bila duhovita dosjetka, iz njenih… jeka malodušja cure koja ne upravlja ničim u svom životu.
Dok su lipe dočekale sunca, Radojka i ja bili smo itekako poodmakli u delikatnoj koreografiji opreznog približavanja, nalik onoj u plesača moreške: obilje samo nama razumljivih pokreta – iskara pri svakom spoju – a kao da smo godinama izučavali svaki korak, svaki zamah… ni kapi krvi.
U kolovozu sam učinio prvu glupost: pristao doći na blagdanski objed u njezinom domu. Već sam s vrata shvatio da silazim u grob: pritisle me ruševine obitelji koja se nije umjela oporaviti od nestanka rješavatelja svih problema, od materijalnih i emocionalnih do psiholoških i kućno-majstorskih. A njemu bolest uzela život što ga nije ni imao.
Greške su kao babuške, samo što iz manje veća izlazi: obuzet mišlju da Radojku istrgnem iz neutrnjive turobnosti, pozvao sam je k mojima na jugu. Mati joj se prenerazila, misleći da se neće vratiti, sestra cinično primijetila da je oduvijek znala komu će stara na leđa pasti… ona nijemim suzama posvjedočila boj u duši, rastrgnutoj između dviju lojalnosti, spram oca, koji ju je odgojio odgovornu i hrabru, i neželjene ljubavi kojoj se nije uspjela oduprijeti.
U noći prije polaska izvukao sam najveću babušku: rekao da nemam srca zahtijevati od nje (takve, u takvoj situaciji…) da polomi toliko toga oko sebe… a, promijeni li se što, može doći kada god bude htjela. Ne dođe li, vidimo se potkraj rujna.
Jest: bio je zadnji dan rujna, blagdan svetog Jeronima, ali 35 godina kasnije… koliko ih je Dante imao kad je počeo silaziti u pakao. Moja Beatrice nikada nije poslala Vergilija za mnom, a ni sama došla. Usidrena na mjestu kraja i početka bezbrojnih tuđih putovanja, dok za jedino svoje nije smogla… nisam se usudio pitati čega.