Kod Tina Ujevića u Vrgorcu, potom uz more, lagana šetnja Makarskom. U vrgoračkom parku mnogo veprine, bršljana, kozlaca, starih stabala i mahovine po kamenju. Poželiš se pretvoriti u kakvu malu, hitru zvjerčicu, pa obilaziti te prokvašene, sjenovite zakutke cijele godine, ili pak skakutati po grančicama i tresti rosu s bilja pozlaćenog zorom. Restoran TIN prazan je i zatvoren, između lanjskog lišća probijaju se mlade klice. Na svim mjestima svijeta, ma kako ona malena bila, rađaju se veliki duhovi, divovi kulture. Ma kamo odlazili, pamte prve dojmove i doživljaje: mirise, zvukove, svjetlo, nebo među krošnjama, pretrčavanje pljiska po krovu, oluju koja povija i najotpornija stabla. Pokušavam zamisliti te prve, svježe Tinove doživljaje: kako su iz njih klijale svježe slike, metafore, rime skladne i zvonke poput kucanja srebrne žlice o rub kristalne čaše.
Sve to zlatno i zavičajno, probijat će kroz bjelosvjetsko, tmasto i potukačko, kroz ledeno i necvjetno.Uskrsna svjetlost oživjela u grmu rascvale magnolije, svijetlit će mu u srcu poput lumina punog zlatastog ulja. Osjećam bliskost i onostranu vedrinu, okupanost svjetlom, nježnost. I kasnije, uz more, pod dojmom onih treperavih grmova, panaceja i mlječike u Parku prirode Biokovo, još mislim na pjesnikova pognuta leđa, spori korak, zamišljen pogled, olovčicu koja hitro zapisuje u teku uvrnutih rubova: “Za zemlju nije, za pokoj nije / Cvijet što nema korijena”.
Ljuljaju se usidrene brodice, more nabire bezglasnu harmoniku i palme oštre svoje lisnate sulice, tarući ih o vjetar. Srk ljepote i začin melankolije. Već odavno znam: to je najbolje moguće združivanje i sljubljivanje u jednom dobrom danu. A ovaj ćemo doista upamtiti po dobru.
(Velika Subota, travnja 2015., Flora Green)
radio gornji grad 
