Nataša Skazlić: IZDAJNIČKA PJESMA S MARKOVA TRGA

Piše: Nataša Skazlić

Sinoć sam na Markovom trgu zatekla pedesetak ljudi – policiju, fototreportere i nešto prosvjednika, te neobičnu ogradu koja je zajedno s južnim pročeljem crkve činila nešto poput ovećeg tora s vratima okrenutim Ćirilometodskoj. U narednih se petnaestak minuta trg poprilično popunio, i tor i prostor oko njega. Zatim su nam se obratili inicijatori, a onda je Drvena Marija izvela poznatu obradu Adeline pjesme Hello. Pored mene je, izvan tora, stajala starija gospođa i plakala. Pitala me tko to pjeva, objasnila sam joj. Naravno, žena nema Facebook profil, za prosvjed je saznala negdje usput i nije ni bila sigurna je li to vijest ili dezinformacija. Ganula ju je pjesma. Snimke ne mogu dočarati koliko je to lijepo zvučalo, bila je to nagrada nama koji smo ipak odlučili i doći, a ne samo šerati i lajkati. Smijenilo se nekoliko govornika, pljeskali smo, neki su puhali u zviždaljke, Le Zbor je otpjevao Ay, Carmela, a policajac koji je stajao odmah do mene i spomenute žene neprestano nam je govorio kako se moramo još malo pomaknuti, poravnati s gelenderom, misleći na ogradu tora. Uz ono skandiranje i gospođu koja plače, malo sam zakuhala; diglo mi je živac što nas čovjek gura i poravnava kako bi automobili, kojih nije bilo, mogli slobodno cirkulirati trgom unatoč prosvjedu. Sjetila sam se klicanja i blokade prometa od prije nekoliko dana i potpune pasivnosti te iste policije uz smiješne izgovore. Gunđalo je nas nekoliko o tome i sigurna sam da bih ušla u otvoreni sukob da je u tom trenu taj maneken još nešto zucnuo. Ušutio je.

„Baš bi mogle ponoviti pjesmu“, rekla je žena. I ponovile su je, ali tek nakon što smo svi zajedno pozvali Vladu na odstupanje. Pozdravile smo se, zaželjele jedna drugoj sve dobro i otišle svaka svojim putem. U tramvaju sam se družila s rijetkim studentima prosvjednicima. Zaključili smo kako je prosvjed bio velik, a onda malo računali koliki je to postotak građana Zagreba… Da, odaziv je bio nadprosječan za nas lijeve koji smo, uz to, i lijeni. Onda je uletio kontrolor, djeca su izjurila van pa smo si malo mahali i smijali se dok je tramvaj odlazio.

Uistinu, društvene mreže za oglašavanje ovakvog događaja nisu dovoljne iako nam se nekada čini da van njih ne postoji život. Također, nije dovoljno šerati i lajkati, jer je to radnja koja daje iluziju da smo stvarno nešto učinili. Lajk za neku političku opciju nije glas, za glas treba obuti cipele kao i za odlazak na koncert ili kazališnu predstavu. I ne, nije nas bilo dovoljno, s ovakvim odazivom i načinom promjene nisu moguće. Osim činjenice da mi je stvarno zlo od svega što se događa, na prosvjed me sinoć ipak dovukla pjesma i to ne nekog Hladnog piva, Gopca ili Pipsa, oni valjda ne pjevaju besplatno i za više ciljeve, već sjajnih aktivistkinja koje možda i ne znaju koliko su važne. Bravo cure, bravo svi mi!