Piše: Euard Pranger

Ne sjećam se da su u direktnim prijenosima (osim Brozovog koji je bio najveći ikad) komunjare pokapale svoje drugove partizane, ali evo, na HTV 4 direktan prijenos pokopa Marka Veselice. I to se dogodilo.

Nakon odmaka od skoro 26 godina otkako smo “slobodni, neovisni i samostalni” drže se političke komemoracije, antijugoslavenski govori i, naravno, i na Mirogoju su nam Srbi i dalje krivi za sve. Ishlapjela je iz plemenske memorije činjenica da je udruživanje u zajedničku državu zapravo bila naša, hrvatska ideja, da je nama Hrvatima u toj zajednici bilo najbolje i da smo baš mi Hrvati tada bili slobodniji, neovisniji i samostalniji nego ikad prije. Ponašamo se kao da ta država nikada nije ni postojala i zaboravili smo sve dobro što je u njoj bilo, a – bilo je puno toga pozitivnog. Kada smo se devedesetih odvojili, učinili smo to referendumom, no nitko nas tada nije pitao želimo li ostati socijalna država ili ćemo privatizirati sve za 1 kunu i napuniti džepove Tuđmanovih 100 obitelji. Tog referenduma nije bilo. Danas, znamo i tko smo i što smo i gdje smo.

Ne znam zašto imam snažan dojam da je slučajno 1972. i uspjelo to “Hrvatsko proljeće”, da bismo već tada, puno ranije bili opljačkani, obespravljeni i u tuđem vlasništvu. Na sreću, to se nije dogodilo pa su se ova naša kalvarija i propadanje, evo, protegnule do današnjih dana.

Svi oni veliki Hrvati iz ’72. bili su živi i 1990.-tih i nitko se nije našao da zaustavi kriminalnu privatizaciju i pljačku Lijepe naše. Veselica, Savka, Tripalo, Pirker, Šibl, Budiša, Gotovac, Čičak… – šutjeli su i gledali, a neki od njih su još živi pa šute i danas. Zato, nisu oni meni nikakvi idoli, samo hrpa političara koji su bili nesretni što jedna garnitura dijeli jugo-kolač, a da njima sa stola padaju samo mrvice. Nesposobni i sebični, u politici nisu uspjeli, no u gradnji svojih spomenika svakako jesu; šteta samo da ti spomenici nisu za jelo, mnogi Hrvati koji kopaju po kontejnerima barem ne bi bili gladni.