U bivšoj Jugoslaviji bilo je pravilo da svaki glavni grad pojedine republike ili regije dobije svoje oficijelno glasilo, a time i novinsku kuću. Makedonija i Skopje imali su Novu Makedoniju, Beograd čak dvije Borbu i Politiku, Novi Sad Dnevnik, Priština Rilindiju, BiH tj. Sarajevo Oslobođenje, Zagreb Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, Ljubljana Delo, Crna Gora Pobjedu. Bilo je naravno još manje više značajnih lokalnih listova, ali Vjesnik je bio jedna od najznačajnijih novinsko izdavačkih kuća bivše Jugoslavije.

Sjećam se s koliko sam uzbuđenja otišao prvi put s 18 godina u taj hram novinarstva. Legendarni Vjesnikov neboder nalazio se u Aveniji Bratstva i jedinstva 4. Zapamtio sam tu adresu jer sam iz mog rodnog grada svakoga tjedna slao kuverte pune karikatura najčešće u Sportske novosti, koje su tada redovito objavljivale karikature čitalaca karikaturista. Puno godina kasnije, novinar Drago Marović, legenda SN koji je bio zadužen za rubriku u kojoj smo mi mladi pravili prve korake, pričao mi je kako je košara za smeće svakoga dana bila puna karikatura, talentiranih i manje talentiranih početnika. On je neke vrednije radove spasio, ali u redakciji nažalost nije bilo mjesta za uskladištenje svih karikatura. Mi mladi slali smo originale, ne želeći ni vrijeme ni trud. Nekome se posrećilo, nekome ne. Koliko je Vjesnik moćna kuća, shvatio sam tek kad sam došao i počeo surađivati. Moji prvi koraci vezani su uz Rudija Stipkovića, mog prvog mentora, i uz Nenada Brixyja i Romane i stripove, preciznije za tinejdžerke Tinu i kasnije enigmatsku reviju KVIZ. Kad jednom skočiš u tu vodu i počneš plivati, vrata ti se sama otvaraju. Tako sam i ja krenuo od Vjesnika, preko Vjesnikove agencije za marketing u kojoj sam sjajno surađivao s Tahirom Mujičićem, Arene, SN revije, Vikenda, Danasa, Studija i mnogih drugih revija i listova u kojima sam povremeno duže ili kraće surađivao. Crtao sam najviše portretne karikature, ali sam se upuštao i u avanturu rada na ilustracijama, karikaturama situacije i stripu. Sve godine od samog početka sam redovno surađivao s Kvizom i dnevnim listom Vjesnik u kome sam puno kasnije proveo šest godina kao tehnički urednik. Naslovna stranica revije Kviz bila je rezervirana za moju karikaturu skoro 12 godina i bila njegov zaštitni znak, a onda su se promijenili vjetrovi i karikatura je završila u unutrašnjosti i crno bijeloj tehnici. Novi Glavni i nova logika. Nažalost po KVIZ ne baš uspješna. Nikad se nisu ponovile tiraže Kviza koje su bile i veće od dvije stotine tisuća i nikada više Kviz nije bio vodeća enigmatska revija obljubljena u cijeloj bivšoj domovini. Devedesetih godina s potresima, koji su počeli razarati Jugoslaviju, zaljuljali su se i betonski temelji Vjesnika. Baš kao što sam jednom osjetio kako se Vjesnikov neboder ljulja i škripi i cvili dok sam za vrijeme jačeg potresa stajao u hodniku na 14. katu, tako se i Vjesnikova zgrada ljuljala početkom devedesetih. Jedna za drugom gasile su se redakcije i veliki gigant postajao je umirući div. Zadnji udarac Vjesniku zadali su novi vlastodršci HDZ i EPH.

Tužno, ali danas je od Vjesnika ostala samo zgrada koja svojom vanjštinom još uvijek podsjeća na neka slavna vremena, ali sve ostalo se promijenilo. Nema više novina i novinara, nema redakcija čija su svijetla gorjela do duboko u noć, nema više ni naziva ulice u kojoj je smješten neboder. Danas je kad vozim Slavonskom avenijom pored Vjesnika stisne me oko srca, navru uspomene na dvadeset godina života, miris novina, uzbuđenje pri pogledu na objavljene karikature. A neboder avetinjski čami u crnilu, zjapi prazan bez i jednog upaljenog svjetla. I tada prokunem one koji su tako kruto uništili Vjesnikov sjaj. Ali, u meni Vjesnik ostaje ono što je bio. Velik, moćan i lijep.

Danas je takav gigant nezamisliv, baš kao što je nezamislivo dobro i objektivno novinarstvo, pa nije ni čudo što novine propadaju i pretvaraju se sve više u šund i žutilo.