Kad se javila Ema iz Kalifornije, Dunja se zapravo obradovala. Trideset godina nisu se čule, Ema se već nakon srednje škole udala za bogatog Amerikanca, nestala, nije tražila kontakt, možda je zaslužila biti zaboravljena, ali nije. Dunja je pamtila Emu kao enigmu. Vječito je bila istovremeno i simpatična i odbojna, vječito je sugovornika dovodila u stanje sumnjičavosti i opreza. Nije ona tek tako dobila nadimak Paleta. Dijelila je komplimente šakom i kapom. Farbala, govorili su. Dunji je to ponekad izgledalo kao pozicija nadmoćnog darivatelja i zamišljala ju je kao slikara. Nije asocirala samo spektar boja, već platno, boje, kist, sve zajedno. To na koncu mit o Emi i jest provocirao, tu viziju o slikaru. Dobro, slikaru upitne kvalitete. U lijevoj ruci držala bi Ema daščicu, uvijek jajoliku, valjda zato što se čekalo nešto što se liježe, palac provukla bi kroz otvor, miješala boje pomno, dizala nasmiješeno lišce, i onda prosipala svoju slatkorječivost. Njene prijateljice dobivale bi iznenada korak plahe srne, oči su im postajale plave poput vedra neba, grudi se nazirale kao ružini pupoljci, a momci su bili visoki jablani, viti borovi ili se barem čulo: snaga klade valja. Za svakog je postojao kompliment. Iskrena dobrohotnost ili prazna laska, pitala se Dunja. Bilo je to tako upečatljivo da je i kroz te puste godine bez komuniciranja znalo bljesnuti. Baš nedavno je ugledala košulju od svile na kojoj su boje izgledale kao nabacane kistom, pomislila je: Ema, i – kupila košulju. Ne odbacila, kažem: kupila. S tom košuljom vratila su se i neka neugodnija sjećanja, primjerice ono da je poslije obasipanja komplimentima osobu znala potpuno odbaciti (ne želim se družiti s njom, ne želim se družiti s njim) i da se govorilo: nju ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep.
I evo, Ema se najednom javila. Došla do adrese, došla do telefonskog broja. Godine su prošle, morala je definirati sebe, razmišljala je Dunja i prihvatila ponuđeno prijateljstvo. Komuniciraju preko skypa. Ekran pokriva nasmiješeno lice. Dobro izgleda. U pozadini ogromno ulje na platnu, ispod se vide gornje ladice bogate komode. Pita Dunju tko je slikao „ono“ nad njenim kompjutorom. Dječja crtarija koju držim još od sinovljevog djetinjstva, kaže Dunja i baca pogled lijevo, na Ikeine police koje se na ekranu ne vide. Da se vide bilo bi to još jedno „ono“, nasmije se Dunja u sebi i suspregne svoju zajedljivost. Ema onda priča o svom životu, o tome kako joj je kći baš otišla na Harvard pa ima vremena na pretek, pa je otvorila stare albume s fotkama iz mladosti, pa je pronašla i nju, Dunju, pa se svega sjetila, kako im je bilo dobro, kako su išle na plesnjake, na more, na planinu, kako su odlazile istoj krojačici i istoj frizerki, kako je bilo baš dobro, a njoj je u Americi super, kuća s bazenom, velikim trijemom, sedam soba, sve u staklu, podno grijanje, muž je arhitekt, sin završio menagment, kćerka ima bogatog zaručnika ali će valjda završiti fakultet… I tu je Ema zaustavila bujicu, malo uzdahnula, malo zatreptala pa upitala:
-A kako naši Jugovići?
Dunji se učinilo da su elektromagnetski valovi od Kalifornije do Zagreba zadrhtali od Paletine prepotencije.
-Nema više Juge pa ni Jugovića – rekla je tek tako da nešto odgovori.
-Ni Juge ni Jugovića! Što se niste dogovorili ko Česi i Slovaci… a bilo nam je tako dobro – uzdahnula je Ema.
Za Dunju opet nedoumica. Zazvučalo je kao nostalgija. Izgovoreno je s toplinom. Možda su Jugovići u ono nabrajanje američkog blagostanja samo upali u krivom trenutku i možda je to riječ koja iskreno izražava žal za prošlošću?
Sljedeći razgovor, sljedećeg tjedna, Dunju je uvjerio da su Jugovići termin koji obuhvaća sve drage ljude iz njene i Emine mladosti i da nikakvog pejorativnog značenja tu nema. Možda sam joj i prepotenciju bez razloga pripisala, govorila je u sebi. Dogovorile su razgovor za deset dana i kad je do razgovora došlo, Emino lice bilo je smrknuto.
-Ma ljute me ovi ovdje Jugovići – potužila se.
-Koga imaš tamo odavde – upitala je Dunja.
-Ma ne, govorim o crncima.
-Crnci su Jugovići?
-Da, da. Iznervirali su me, neradnici, smeće ljudsko, a sve privilegije su dobili…
-Nemoj tako – prekinula ju je Dunja.
-Nisam ja rasistica, znaš mene, znaš kako smo mi u Jugi odgajani…
-Znam to dobro, ali zazvučalo je…
-Nećemo o tome, okey? – okončala je početak rasprave Ema.
Dunja je gotovo htjela zauvijek prekinuti kontakt, ta mi smo dva svijeta – razmišljala je, ali njenu radoznalost zagolicalo je ono s Jugovićima. Tko su zapravo Jugovići. Očito pejorativno jest. I što je s onom famoznom paletom boja?
Sljedećeg tjedna Ema je započela razgovor isprikom:
-Oprosti , neću moći pričati, dolaze mi u goste moji krasni Jugovići.
-Netko odavde – opet je upitala Dunja.
-Ma ne, jedna fina mormonska obitelj, ajde, čujemo se sutra. E, čekaj, oprosti molim te, odbaci pomisao da sam ja neki rasist, crnci su ljenčine, samo to sam mislila, ajde, čujemo se sutra.
-Ali ne možeš…
Veza se naglo prekinula. Ema je ostala u ukočenoj pozi, otvorenih usta. A nedoumica oko Jugovića morala je potrajati barem do sutradan. Pejorativno, s Eminog stajališta, nije. Nema mizantropije.
Sutradan se Ema oglasila vedrim upitom:
-Kako tvoj mali Jugović?
-Moj mali Jugović?
Pitanje se odnosilo na Dunjinog tek rođenog unuka, i Dunja je morala definitivno odustati od zaključka da Jugović nosi pogrdno značenje. Ali što znači? Sva ljudska bića koja… Koja što? Svi su Jugovići? Svi su premazani jednom jedinom bojom? Boje na slikarskoj paleti su se zbrčkale? Više ne postoji ona nekadašnja dilema oko neiskrenosti ili dobrohotnosti, oko postupaka bez cilja i svrhe, ono je bila mila majka prema ovim današnjim nedoumicama.
Stiglo je i Emino peto javljanje. Pojavila se blistava pogleda i saopćila da joj se muž vratio s ulovljenim srndaćem. Dunja je šutjela i razmišljala kako da prekine razgovor, a onda se sama Ema prekinula, ušutjela, okrenula glavu ulijevo i uskliknula:
-Evo moga Jugovića!
-Ma koji Jugović… – htjela je Dunja prekinuti sa svojim strpljenjem.
S lijeve strane u Emino je krilo skočila nekakva tamna sjena. Lena je protrljala oči. Ekran monitora ispunila je smeđa njuška lovačkog psa.