Sad kad je Peter Handke primio, osobno od Carla XVI. Gustafa, kralja Švedske, te mu se po dvorskom protokolu tri put naklonio za ček, medalju i diplomu, naravno da sam osjetio kako je u Švedskoj, začudo baš u Švedskoj, nešto obeščašćeno. Ne toliko literatura, i Joseph Goebbels bio je književnik, nego jedan pokušaj da se oblikuje sekularani moral koji počinje recimo s Voltairom i samo putem tiskarske tinte na papiru, ‘štampane stvari’ te trajao tristo i pedeset godina i vrhunac doživio u objavljivanju Arhipelaga Gulag od Aleksandra Solženjicina, jedne štampane stvari iz sedamdesetih godina kao globalnog događaja koja je za nekoliko godina dovela do urušavanja svjetskog poretka.

Što je s tim švedskim odborom za književnost koji se ustobočio u provincijalnoj gesti ‘Pokazat ćemo mi cijelom svijetu’ podjednako je svejedno i smiješno kao i to da je za taj ‘potez’ idealni partner bio naše gore list, Slovenac ili Nijemac ili što veći z Koruške, jer to je naš specijalitet i takve mi proizvodimo na tekućoj vrpci, uostalom i Andrić se klanjao Hitleru u Berlinu samo da bude ambasador, vjerojatno u istom fraku kao i u Stockholmu, samo sada kao državni književnik Titove Jugoslavije. Šteta je za Voltairea i one Spinoze i Erazme Roterdamske ranije, preplašene junake ‘štampane stvari’ i začinjavce jedne vrste morala s kojim se dva-tri stoljeća dalo živjeti, a da ne moraš biti član Crkve ili Partije, da ne moraš biti čak ni njihov disident. I u nekoj sigurnosti da se pisac Kome zvona zvone Ernest Hemingway na dodjeli Nobelove nagrade neće pojaviti u nacističkoj uniformi.

Nenad Popović, 10.12.2019.