Malo sam povukao čvor koji me je stezao pod jabučicom i otpustio konopac što se purpurno urezao u vrat, razmišljajući pritom tko zna zašto o rijekama na lj i nj, o 57 godina života pod Sljemenom i blagim ljudima koji nastavaju ove feng-shui krajeve, omeđene gorom na sjeveru a rijekom na jugu, i tako sam neko neodređeno vrijeme samo sjedio pod njišućim preostatkom 12-milimetarskog polipropilenskog užeta za stoku, urušen u sebe kao vreća žita, pokušavši odagnati misao koja mi se opetovano vraćala, kao nametnuta reprodukcija, kao kad izjutra čujete neku pjesmu pa je prisilno pjevušite ogrezli u ludilo, kao da ne možete zaboraviti mapu Mađarske, o slavenskim jezicima kao svetim, a hrvatskom kao svetinji nad svetinjama – Vrelu Duša, kako su to Templari nazivali – jer na kojem drugom jeziku možete kazati, iskreno:

– Sve je to lipov kurac!,

a da apstraktno prožme konkretno, olfaktorno zadobije gotovo haptičku izvjesnost, a najudaljeniji među našima od roda našega osjeti kako ga je u predjelu srca probola srebrna pletača igla suđaje, jer je jedan od našijenaca osjetio svu besmislenost pokušaja i promašaja, padova i ustajanja, u riječ: agonija i ekstaza u ovom uzaludnom životu na dnu mora koje je i samo, imajući neku otajnu diluvijalnu inteligenciju, na vrijeme iz ovih krajeva otišlo, neznano negdje, nu na sreću tu je hrvatski jezik precizan pa znamo to kazati: u tri pičke materine.

Sjedio sam tako u stuporu, ne, čekajte, kad bi ovo bio notni zapis morao bih dodati snizilicu, u stanju neposredno nakon stupora i zrenja u onu točku u koju u nedogled gledamo kao kad bi Budha sjeo pod Gupčevu lipu, misleći o nesolidnosti hrvatske užarske manufakture, težini moga života pod kojim sam se urušio nesposoban ni da se objesim o plinsko brojilo, intuirajući da je ova apsolutno intimna situacija posvemašnjeg poniženja možebitni čas moga spasenja: iako bezdan nema dna, dublje se nije moglo pasti nego na dno vlastita života, nad kojim se kao Foucaltovo njihalo zibalo puknuto dvanaestmilimetarsko polipropilensko uže za stoku užarije Gelo, zlokobno ukazujući uslijed Coriolisove sile čas na žarište F1, tj. mene u žaru moje borbe sa samim sobom, i žarište F2, tj. zlokobni razlog moga životnog posrnuća, melankolije i najiskrenijeg samobičevanja koje slavenska duša može upriličiti i podnijeti: banalni birokratski dokument imena: Opomena za neplaćen račun za…, čiji pun naziv, priznajem, nisam imao snage još jednom pročitati do kraja, pa sam posljednji put u životu odlučio ustati, boriti se, pozvoniti susjedi koja predaje hrvatski u osnovnoj školi “Mate Lovrak” i zamolit je da mi na glas pročita ono što ja suzih očiju više nisam mogao a što je u čudu, sotto voce učinila prozborivši:

– …slivne vode.

Ja sam je moguće za tren predugo gledao na vratima njena stana, onako, kao kokeršpanijel vlasnika, htio sam je pomilovati po kosi, zahvaliti joj, valjda, ili uvjeriti se da je ta vilinska prikaza stvarna, kajaznam, no zalupila mi je vrata pred nosom, i ja sam ostao sam, u pedeset i sedmoj godini svoga života, nasred hodnika koji je vodio na samo jedno mjesto, na mjesto na kojemu slivne vode nisu plaćene, iako se slijevaju i slijevaju sve ove sekunde, minute, sate, dane, mjesece i godine moga života, pod fengshui Medvednicom i Savom, u Doppelstadtu profanog Gradeca i sakralnog Kaptola, eliptičnog manirističkog glavnog trga čiji je F1 izvor a F2 vrijeme, Sein und Zeit dakle, i tako uzaludno bogoštovlje, mudroslovlje pa i pravo sve sam s marom proučav’o osim kakvoću polipropilenske užadi za stoku užarije Gelo ili kadrovsku križaljku Ureda za galanteriju, sinkretizam i vodoslivlje, koja je odlučila ovu stvar shvatiti osobno, mano a mano, kao nas smo dvojica, Bog je jedan, pa kome šta da.

A ja…

Ja sam mislio da je to svršena stvar.

Ja sam mislio da je sve to jednom za svagda iza mene.

Ja sam mislio da ne treba svoditi račune, podvlačiti crtu, da još jednom mogu proći sunčanom stranom ulice.

Ali u utorak, u 14.34 po lokalnom vremenu, na hrastovom ulaštenom podu moga hodnika, ispod klatećeg labavog dokaza rotacije zemlje oko vlastite osi, ležala je ta stvar, zloguka Opomena, taj podsjetnik ne toliko na nemar moga kućnog računovodstva koliko na već potisnutu svijest o postojanju fenomena koji se prometnuo u alegoriju stalkera, u Dokument u kafkijanskom modelu Univerzuma, apstraktnom Uredu koji mi odnekud šalje taj dopis teutonskom preciznošću: točno tada kad uspijem na nj zaboraviti, ne dopuštajući mi da ostatak ionako promašenog života provedem u samozaboravu, kao basist nekog jazz banda, influenser, ili barem kuhar u nekom od manastira Atosa.

Na ovom mjestu, kad sam se već poduzeo takve bezobraštine da svoju intimnu sramotu javno vješam kao napolitanske domaćice donji veš, od zgrade do zgrade ovog nevelikog grada, moram bezodvlačno priznati da ja ni prije nisam bio Bog zna kako uzorit karakter. Znao sam zamoljen da fotografiram turiste u Dubrovniku slikati atraktivnu britansku gospođu a gospodinu otfikariti pola glave po osi nosa, uživajući avansno u nemoćnoj ljutnji gospodina kad među uspomenama na ljetovanje naiđe na sliku svoje bolje polovice i svoje polovice, znao sam tako strance na tramvajskoj stanici uputiti u suprotnom smjeru od željenog, znao sam zastupati u javnosti stavove točno suprotne vlastitima, znao sam nagovoriti presudan dio elektorata da za predsjednika zemlje izaberu osobu koja je glasovala za svog protukandidata, znao sam novoj djevojci nadjenuti nadimak stare, to make long story short: da sam plemić, pod mojim grobom, da sam iskren, ne bi stajalo „Anima mea turbata“ ili kakav patetičniji konvencionalni falsifikat, nego bi pisalo: Jebeš mene!, i to bi bilo to, to bi bilo onda de profundis, tu se onda može kazati na svetoslavenskom:

– E, alal ti kurac, stvarno, evo ruka, jebeš sve ostalo, bio si čovjek i ostao!,

dočim, ovako, kazano jezikom westerna: ja sam bio krivi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme; Amiš kod O.K. korala.

Ne, stvarno, ja znam da će sad svaka široka slavenska duša početi Romano, Venjička, dragi, nemoj tako, benedictus, ti si puno postigao, ljudi te vole, piši, piši, Romano, fiat voluntas tua, vidiš kako te ljudi lajkaju, nemoj griješiti dušu, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, pa pogledaj kakvu si partiju uspio odigrati a s kakvim kartama u ruci, nabijem tog celestijalnog Bankera nakurac ( tehnički termin, „kurac (također ud/o, pimpek, puzdra, kita, kar/a, kur/onja i dr.; lat. penis), Def: nar. naziv za muški spolni organ; Knjiž: noviji oblici ukrutbeni ubodnik (S. Babić), rjeđe i međunožni nježnik (S. Rog). Filol: Riječ praslav. (od kur’ pijetao) i indoeurop., vjerojatno iranskog podrijetla: od korijena hrv’ -srb’ kao u glagolima shrvati i srbiti u značenju jebati i/ili biti sjeban). Kult.-polit. povijest: K. se javlja u raznim veličinama i oblicima, te stanjima i značenjima. Iz prapov. kulture žarnih polja poznati su k. žarnjaci; Dalmati i Histri u obliku k. izrađuju goleme mengalite, vjerojatno radi izračuna kurčeve godine. Već Japodi navlače nakurnjake izvezene na način tzv. kurčevog pletera (poslije hrv. pleter); Daorsi (Prozor, Hercegovina) tetoviraju k. s tri točke u obliku slova V (poslije U). U doba naseljavanja (VII. st.) Hrvati kao štovatelji Sunca-Svemuda pobjeđuju nomadske Avare te se ovima kao kurcima od ovce gubi trag u povijesti (K. Porfirogenet).“ ), ali čemu sve to, moja Betrice, zakaj da se ja svakog popodneva budim i u vječno jednaka predvečerja, ustanem i krenem u dan, naime noć, i pokušavam stalno iznova, uz to vječno vraćanje istog neuspjeha da dođem do izvora, do Vrutka, do onoga što su Arapi zvali Bir al-Arwah, kazah: Well of Souls, to tog vrela Slivnih voda koje je Bog razdvojio stavivši svod posred voda da dijeli vode od voda, naplaćene od neplaćenih, i mene usred svijeta kao kakvo drvo na kojem se gnijezde ptice nebeske i grakću:

– Venjička, Venjička, je li Romano, a što ti ne plaćaš slivne vode, ha, koji ti je moj, što, ti si neki izuzetak, ti si kao neki mjesni zevzek, slivne vode pa se svi smiju, je li, birokracija, to su uhljebi, ha, pišeš humoreske na račun samouprave i lokalne uprave, je li, ti si neki mangup, koji si ti kuratz, od staroiranskog qur, u značenju nabijemo te, plati pa mlati, s 34 lipe zateznih kamata, tu potpišite, tako, sa sutrašnjim datumom, nepovezani joppd, molit ću lijepo sredina naprijed, idemo.

Tu sam stao: birokracija izaziva neko perverzno uživanje, mazohist locira užitak u samom Zakonu koji brani pristup užitku ( Žižek, Polšek 1993. ), i na neki volšeban način osjetio sam, kako da to kažem, na nesvjesnoj razini zadovoljstvo koje je zbog prekomjernosti na svjesnoj razini očito predstavljalo uzrok moje patnje. Oprostite na ovom učenom ekskursu ali bio je neophodan zbog vas: tu, pod dvaneaestmilimetarskim klatnom što se infinitezimalno smirivalo, usred sloma svih mojih životnih projekata na čelu s pokušajem da finiširam slučaj slivne vode i zanavijek ga odložim ad acta, tu, pred jasnim dokazom nemoći ne samo da sebi skratim muke nego i da razgrnem privid da te muke mogu vlastitim snagama okončati, kao da sam oćutio ćuh zadovoljstva: na svetom kajkavskom – to je pak sržni slavenski sveti jezik, dalje nema, the rest is silence – rečeno je:

– Vekše trplenje, lakše spasenje.

I tu, čekajući u predbožićno, adventsko blagdansko vrijeme možebitni spas, s osmijehom Mona Lise gledao sam Opomenu neplaćenog računa za slivne vode.

Mogu biti zatvoren u trešnjevačkom stanu, a biti kralj beskrajne posvudi!

Jemtiterma, to je to, kuiš, atman je braman, a…?