Pizdun je izbezumljenik našeg vremena, suvremena inačica čovjeka bez svojstava. Na svjetsku pozornicu izlazi s Napoleonom na bijelom konju, okružen patuljcima s puškama. Splićanima mogu zahvaliti za svoj odnos prema pizdunima koji sve više dobija oblik znanosti o pizdunima. Split je grad teatar prvotno zamišljen kao vikendica sa stanovnicima pizduno-detektorima strateški razbacanim po zidićima. Oni su mi otvorili oči i skrenuli interes za pažljivo promatranje i prepoznavanje pizduna, tog hibrida grčkog junaka i šmokljana, ponositog i uznositog poput konobara. Da mi je do društvene časti i ugleda predložio bih otvaranje katedre za pizdunologiju jer kad spojiš psihologiju, lingvistiku, povijest umjetnosti, sociologiju i filozofiju dobiješ i figuru doktora nauka pizdunologa.

Pizduna nema među ženama. Ne postoji pizdunka. Premda je životni put većine žena obilježen pizdunima. Pizdun je ženama moneta za potkusurivanje sa neukrotivim materama i zlim prijateljicama, razmjenska vrijednost koju priskrbljuje emocijama, u rentabilnosti i troškovima održavanja za bračnim trpezama i u vanbračnim krevetima. Pizdunom one kupuju mir u obračunu s iluzijama u kojima ostaju netaknute i uvijek spremne za zamjenu zakonom legitimiranog pizduna drugim pizdunima. Samo starice znaju da nema kruha sa pizdunima ali tu tajnu ne prenose unukama.

A tko je uopće pizdun. Želja, vrijednost i simulakrum sveto su trojstvo koje upravlja pizdunima. Pizduni to su drugi, mislimo dok se sunčamo i nadamo čudima. Temeljem novih arhivskih i književnih istraživanja iznenađeni smo pizdunovim preskakanjem razdoblja revolucije, građanske akcije i pizdunske postrevolucionarne kontemplacije na današnje obožavanje simulacije. Deficit vrlina on kompenzira viškom ambicija uz tupu euforiju, vjernost dojmu, u simultanosti vlastitih interesa i komunikacije popraćenim cerekanjima bez granica. Pizdunovo unutarnje stanje je bitka nagona, sama fantazma koja pruža narušeno psihičko jedinstvo pokretnom kaosu nagona, koja borbu nagona svodi na tišinu. Pierre Klossowski u Živom novcu naziva „supozitom“ točku konvergencije psihičke i emocionalne sinergije u kojoj se razrađuju prve sheme psihičkog i tjelesnog jedinstva, prvi znakovi kompenzacije i cjenkanja. Pizdun opasnost od smrti neutralizira ljepotom za razliku od pjesnika- hrabrog čovjeka kome sva ljepota proizlazi iz pobjede nad smrću i jurišanjem na vjetrenjače u opasnim vremenima. Pjesnik promatra, pizdun bulji; pjesnik korača, pizdun maršira.

Walter Benjamin u Esejima: Dvije pjesme Friedricha Hoelderlina kaže: hrabrost je predanost opasnosti koja ugrožava svijet. U njoj je skriven poseban paradoks, i tek polazeći od njega možemo potpuno shvatiti sklop opjevanog: hrabrome prijeti opasnost, a on se ipak ne obazire na nju. Jer bio bi kukavica kada bi se na nju obazirao; a kada mu ne bi prijetila, ne bi bio hrabar. Ovaj čudni odnos riješava se time što samome hrabrom ne prijeti opasnost, već svijetu. Hrabrost je životno osjećanje čovjeka koji se izlaže opasnosti, i time je u svojoj smrti proširuje u opasnost svijeta i ujedno savladava.

Život pizduna ne odvija se po selima. Oni cvjetaju u ubitačnom miru malih provincijskih gradova. U tim skučenim sredinama spletke i gluposti postaju pokretači svih velikih događaja. Tu se brblja i ogovara generacijama. Gore je možda samo svakodnevno ulizivanje pod-pizduna nad-pizdunima po velegradskim firmama što je žalosna posljedica dobrovoljnog ili prisilnog udaljavanja od svijeta i njegovih užitaka. Nema neuspješnih pizduna. Neuspješni pizdun je oksimoron, nešto kao „visoki sud časti HDZ-a“ ili „pošteni intelektualac“. Pizduni se suočavaju sa svim opasnostima i nedaćama okrenuti leđima, oni su nasmiješeno lice onoga čega nigdje nema, koje šire posvuda, kao jedinu stvarnost svoje djelatne prisutnosti. Budući da je transcendentalno jamstvo mene odgovornog i identičnog samome sebi nestalo, svatko pripada svima i svi pripadaju svakome, kao dobra, što je Sadeu omogućilo definiranje načela univerzalne prostitucije. Prema tome svaki je pizdun pozvan na prodaju ili predložen za kupovinu, uz uvijet čuvanja svog moralno pizdunskog vlasništva koje čini vrijednost pizduna koji se prodaje. Prostitucija čija je “kvaliteta” vezana uz eskalaciju cijene koju si prosječan pizdun pripisuje proporcionalna je rastu pizdunove moralne degradacije; što je više “pokvaren” to više povećava svoju cijenu čega je rezultat nitzscheanski nadpizdun.

Pizdunska sklonost da se ništa ne radi natječe se sa svojim naličijem koje ne zna šta hoće i ne kuži šta može. Čitav svijet i sva vlast pripadaju pizdunima i tek po koja mrvica njihovim dvojnicima. Znam, po svemu sam isti sa pizdunima. Držim ih svojom braćom blizancima, mojim slikama i prilikama. Svatko ima svoj način u sprdanju sa pizdunima. Ovo je moj: posuditi dušu pizdunima trebala bi biti glavna zadaća dokoličara.