Na jednom mjestu pripovjedač u Kirinovoj Babaniji (2021), imajući na umu prostor upravo te zemlje neupisane u zemljopisne karte, govori o obrnutoj i uvrnutoj Istri. “Onda pukne nezaboravan vidik. I što vidik vidi? Vidik vidi što mu se svidi”. Iskušenju da se pronađu (ne)podudarnosti između autorove zavičajne Banije i Babanije, izgleda, teško je odoljeti. Ali djela poput ovoga potaknuta su više od svega poetičkim projektom, a zadaća je kritike baviti se njegovim ostvarenjem. Kirinov projekt dovoljno je precizan i dovoljno gibak da uključi u sebe govor o sva ova tri toliko različita prostora. Premda biti u kakvom obrnutom i uvrnutom stanju nije isto što i činiti negaciju, posegnuti za njome, ne griješi umnogome pripovjedač Babanije kada prelazi preko te ipak bitne razlike: “Vode li ikad negacije u nešto pozitivno, a da nije riječ o matematici? Je li itko uopće došao ovamo? Ako nije došao, onda ni ne može govoriti”. Ali je zato moguće nijeme predrasude održavati živima. Spominjana Istra se u takvom kontekstu pojavljuje kao rijetka prosperitetna periferija koja svoje neminovne uskogrudne provincijalizme uspijeva zadržati u sjeni, tako da oni promatraču izvana ne strše već na prvi pogled.

U Kirinovoj pjesničkoj zbirci Lirka (2018) nalazi se i pjesma Živjeti je lijepo:

Šćućurio sam se u stanu.

Zaključao vrata. Izvadio ključ.

S one strane vrata je mrak.

Ja se pak topim u svjetlosti. Ona

Katkad pobjegne kroz ključanicu,

Ali svejedno je ima dosta i za me,

I za one s druge strane.

A u Malešnima (2019) jedan od kratkih proznih zapisa započinje ovom rečenicom: “Moja konzervativna svijest rodila se točno 12. srpnja 2017. kada sam zaključio da je na ovom svijetu ipak sve dobro i da bismo trebali biti zadovoljni”. Čitajući sada Babaniju, ovi se iskazi nude postati s pogledom unazad ranim postajama poetičkog projekta ove heterogene zbirke lirsko-refleksivnih zapisa, anegdota i kratkih pripovjednih formi. Još i prije objavljivanja zbirke bilo je izneseno nepotpuno, ali ne zbog toga i nezanimljivo mišljenje L. Deduš. Zemlja Babanija jest zapravo naše susjedstvo, čak i bara u kojoj se njezini stanovnici osjećaju sigurno i zaštićeno. Kulturna, društvena i ina periferija kolektivno se jedva uspijeva nositi s procesima provincijalizacije, nevažnosti i nevidljivosti. I to je susjedstvo s nezavidnom alternativom: ili se prepustiti tijeku vremena (a ne graditi povijest, još manje Povijest) ili pokupiti osnovno i napustiti svoj zavičaj, vjerojatno zauvijek, ostaviti što se već ostavilo dugotrajnom i bezglasnom propadanju. Kirin unatoč svemu tome ne osporava učinke takve alternative, ne trudi se silom imaginacije uljepšati ih, učiniti svoj zavičaj drugima privlačnijim, ali kao načitan i proputovan autor (putovanja su važna zbog mogućnosti usporedbi različitih sredina) ne može se suglasiti s takvim pojavama. Bukolički prizori u kojima se zemlji Babaniji lokalna Hrastovička gora po sličnosti dovodi u vezu s lokalnim istarskim Motovunom, njegovim položajem na uzvisini i šumom u podnožju bogatom darovima prirode, način je da se ta alternativa zaobiđe, učini nedjelatnom. “Ondje vinograd sladak kao versajski vrt, ondje kućice miće i vrijedni čovječuljci i čovječice s motikama i vilama. Ondje meki travnjaci u koje tonu eko-turisti iz Italije, Austrije i Mađarske”. Razlike nisu izbrisane: namjesto idiličnih drevnih pastira, zaokupljenih više pastiricama negoli svojim stadom, došli su, nakratko navratili, moderni partijaneri.

Jedan od dragocjenijih momenata Kirinove Babanije nalazi se u proznom zapisu naslovljenom Zvjezdani biciklist. U njemu se ozbiljno dovodi u pitanje da bi u govoru o zemlji Babaniji bilo riječi jedino o prostoru, o teritoriju čija se igra odvija na rubu (ne)razlikovanja realnog i imaginarnog. U pitanju je specifičan doživljaj vremena što ne raspolaže više drugim određenjima doli onima o danu i noći, jutru i večeri. Pripovjedač teži, trudi se, ne dati se zavesti iluzijama: “nismo imali od koga učiti, ni od koga nismo htjeli učiti”. Neće biti da sve izvore vlastitim tegobama valja naprtiti drugima, neupoznatima i na koncu bešćutnima. Zvjezdani biciklist figura je “krajnje usporenog vremena”. “On otkupljuje od povijesti sva ona mračna i tragična događanja u koja smo se prebrzo zaletjeli”. Neoprezno, ponešto lakomisleno i bez potrebne pripreme. Pripovjedač ga uspoređuje s bajkovitim likom, zanosnim frulašem iz Hamelina, sugerira njegovu bliskost metafizičkim prostorima. No ni ovoga puta bez pretjeranih i neopravdanih iluzija: “A slijedit će ga svi oni kojima se život ionako previše usporio u ovome gradu da je jedva zamjetan”. A to nemali je problem, kulturni i društveni, koji najavljuje da kani produžiti svoje trajanje.

U zbirci se citiraju Gervaisove “kućice miće”, pjesnički govor zavičaja s karakterističnim deminutivima. Možda su svi zavičaji u deminutivima, čak i kada su oni urbani. Govoreći o malenim mjestima, Kirinov pripovjedač utonuo u misli uočava zanimljiv fenomen: malena se mjesta međusobno kontaminiraju. Kontaminirati ovdje označava situaciju kada različita i međusobno udaljena mjesta postaju međusobno sličnima. Slana pokraj Petrinje i Slana na otoku Pagu nose istovjetna imena, ali to su raznoliki krajolici. Jedna je pitoma i okružena rijekama, a druga golet na rubu slanoga, nepitkoga mora. “Ta strašna slanoća Slane na Pagu što zasoljuje nevinost one druge Slane!”. Sličnost, ili “sestrinsko-bratska veza”, ostvaruje se bez znanstveno utvrdivih uzročnih veza. (Nikakvo čudo što je u svojem prikazu kritičar V. Arsenić u tome prepoznao “simpatičku magiju”.) Jedna je Slana rođena kao ne-mjesto i samo je ne-život mogao bujati na njemu. “I druga je Slana, ona kojoj je Kupa najveća utjeha, danas na dobrom putu da postane ne-mjesto”. Ispražnjeno od života.

Heterogenost Babanije uvjetovana je Kirinovim poetskim projektom: pisati o zavičaju, otkrivati ga čitatelju, ali ne ispisivati tradicionalnu zavičajnu književnost. Umjesto monumentalnosti,    antikvarnosti i težnje za stopljenosti sa svijetom zavičaja, ponuditi rahlu strukturu kadru pronaći prostor žanrovskom nejedinstvu. Takva poetika iziskuje sposobnost za ironičan odmak, primjerice u bilješci o jednom neobičnom članku u Wikipediji (Petrinja: definicija koja ozbiljno dovodi u pitanje postojanje Petrinje). Iziskuje i svijest da vrijeme ne prolazi svugdje jednako, ali da može protjecati jednolično pa minijaturna nedramska komedija zabune Mandarin pripovijeda o nastojanjima da se upravo toj jednoličnosti doskoči, uđe u predsoblje povijesti i njezinih mijena, postane sudionikom ili čak protagonistom takvog važnog događaja koji bi se usmenom predajom potom prenosio generacijama. Babanija pokazuje kako moderna književnost na temu zavičaja može biti oblikovana, zanimljiva kulturi pisane komunikacije, a samo pisanje rastereti već gotovih i naslijeđenih obrazaca zavičajne književnosti.

Zavičaj jest cjelina, ali u autorovu pogledu diskontinuirana; snajperist iz sela Borojevići, nespreman za veliku ulogu u povijesti (“ništa od mene na naslovnim stranama novina i na televiziji”), ostvaruje (vizualni) kontakt s Titom i Haile Selassiem dok u otvorenoj limuzini prolaze velegradskim ulicama, ali nije u mogućnosti uspostaviti (usmenu) komunikaciju s cestarom koji veselo zatrpava cestovne rupe, buncajućim Matvejevićem (“došašće Mediterana na Sjever”), tužnom raskuštranom plavojkom nazvanom Debbie Harry, jezivim Jozom i ćopavim Ćorom … kao ni svi oni međusobno. Svijet se zavičaja usitnio od djetinjstva pa do danas, usitnio bi se i bez nedavnih pošasti poput rata i potresa, ljudskoga djelovanja i djelovanja sila prirode, kontingencija, a ne nužnosti povijesnih zbivanja, a u njegovoj specifičnoj tradiciji nikada nije bilo mediteranskog kampanilizma, onog pogleda koji bi cijeli svoj svijet držao na dlanu i bio poznat do najsitnijih detalja. Kirin se u tome smislu odlučio za nizanje raznovrsnih kratkih formi, a u tome nizanju i Josip Sever, jedan od istaknutijih stanovnika zemlje Babanije, zatekao se u (ne)razlikovanju realnog i imaginarnog.

(Tekst objavljen u časopisu Književna republika 1–6/2023.)