RAINER MARIA RILKE (Prevod: Marko Raguž)

.

O RILKEOVOJ ESTETICI ANONIMNOSTI

.

Narator u sumraku, uz svjetlost lampe, poput ispovjednika razgovara sa stranim čovjekom, koji u njegovu domu pronalazi spas i pribježište. Razgovor sa strancem u tmini, prostor je i vrijeme da se povede razgovor o misterijama. Misterije postojanja prepliću čovjekovu stvarnost, na mjestima gdje otpočinje san, koji rastavlja svakodnevnicu, a novim buđenjem je ponovo sastavlja, dok taj proces prožimaju brojne misterije, koje su često spiritualne prirode. Ova priča se odvija u vrijeme, kad neprozirni oblaci leže između Boga i zemlje, kad se čini da su svijet, ljudi i vrijeme samo san. Božija i ljudska stvarnost se dovode u vezu kroz motiv ruku, lijeve i desne ruke. Ruke su sredstvo stvaranja, čovjek rukama stvara slijedeći božanske impulse u sebi, jer božije postojanje se zasniva na stvaranju. U tome smislu u samom motivu ruku postoji nešto sakralno. Ruke nisu oruđe, jer one vežu duh sa materijom, one rezbare čovjekovu unutrašnjost u materijalu zemlje. Stvaranje je u svojoj srži božanski posao, kao i rad ispunjen smislom. Ako je ljudski rad besmislen, onda to manje ima veze sa sakralnim dimenzijama rada, stvaranja – a vidimo da u današnjem svijetu ima mnogo besmislenog rada, koji ima cilj da ostvari profit, da stvori novac. Ako čovjek ne stvara radi svoje potrebe za stvaranjem, nego da nagomila novac, koji je često svrha samom sebi, odnosno svrha nekim fiktivnim ciframa na bankovnim računima, onda to malo ima veze sa božanskom prirodom rada i stvaranja. „Zašto dragi Bog želi, da ima siromašnih ljudi“ – naredna je priča. Uvijek se to posredovanje između Boga i čovjeka ostvaruje kroz jezik i pripovijedanje. Biblijski tekstovi su zapravo najstarije svjedočanstvo svete prirode jezika, koji posreduje između ljudske i božanske stvarnosti. U svemu tome ima jako puno ljudske Fantazije – kreacija sakralnih mitova je mogla da teče i u nekom drugom pravcu. Ali bitno je da ona u nekom obliku postoji, kako bi otvarala ljudsku svakodnevnicu, kako bi čovjeka vraćala njegovom duhovnom biću, koje ga odvaja od životinja, koje ne poznaju duhovne stvarnosti, koje nisu osvijestile svoje postojanje. U ovoj priči se spominje motiv statue s nazivom „Istina“, koju je trebao izvajati jedan siromašni umjetnik, koji je živio u trošnom potkrovlju, dok su stanovnici zgrade na katovima ispod njega živjeli u raskoši. Siromaštvo je ogoljeno, bez lažnih slojeva, kao što je istina naga, bez slojeva koji lakiraju njenu prirodu. Tako da je siromaštvo mnogo prirodnije čovjekovo stanje, nego bogatstvo – jer je bogatstvo zasnovano na gomilanju suvišnog, na lažnim slojevima. Siromaštvo čovjeka povezuje mnogo lakše sa njegovim iskonskim pozivom na zemlji, a to je stvaranje, podražavanje božije stvaralačke prirode. Potrebno je razumjeti zemlju u njenom ambijentu, razumjeti njeno kretanje, materijal od kojeg je stvorena. Njenu vezu sa svjetlošću, porijeklo vode. Ko-egzistenciju energije, materije – vremena i prostora. Čovjekova priroda se ostvaruje u jednom kontekstu kosmičkih Fenomena, koji je uvjetuju. Bogaćenje nema nikakve veze sa tim činjenicama postojanja, dok nas siromaštvo mnogo bolje povezuje sa prvobitnim svijetom. Narator ove Rilkeove zbirke priča je kao neki neobični božiji zastupnik, koji sreće ljude iz svoga okruženja, komšije, učitelje, djecu – sve one ljude koji čine habitus običnog čovjeka, a potom u njihovu svakodnevnicu upliće jako zanimljive priče o Bogu, razne sakralne motive i dosjetke. Na taj način narator ovih priča obogaćuje i osvještava suženu svakodnevnicu ljudi, ali i konstruira jedan narativni mozak ljudske stvarnosti, dok su njegove priče o višem stepenu stvarnosti zapravo most među tim naizgled odvojenim svjetovima. Mostove u jeziku je uvijek potrebno graditi, jer ih nabujala rijeka svakodnevnice brzo odnese, kao što je metafore i simbole, koji vežu razine stvarnosti, uvijek potrebno oživljavati, kako oni ne bi izgubili vezu posrednika između onoga što je Znak i onoga što je Označeno.

Naravno da ispovijed svećeniku (koji sebe u priči smatra neobičnim božjim zastupnikom) podrazumijeva maksimum iskrenosti i istinitosti, ali je primjetno da pisac, uz tetralnost i uzvišenost, ovdje uvodi još jednu čak i značajniju i dublju razinu “unutrašnjeg” – neku vrstu toka svijesti, koji nam daje apsolutnu istinu o događajima, pa čak i korigira ono što se pripovijeda na prvoj razini, odnosno ukazuje na neistine onoga što se pripovijeda kroz ispovijed, time ujedno i pripovijeda radnju romana, naizmjenično na višem nivou, nivou svoje svijesti, kroz koju se također odvija pripovijedanje, poriče istinitost onoga što se govori svećeniku. U Krležinom filmskom scenariu „Put u raj“ glavni se junak prikazuje kao „moralista nad odrom jedne epohe na samrti“, koji pokušava da pobjegne povorci mrtvaca što ga slijede niz ulicu neimenovana grada. Skriva se u crkvu, gdje se kasnije iscenirao dijalog sa fratrom. Tu je ponovo u fokusu ispovjed pred svećenikom ovaj put u Krležijanskom stilu.

.

„KAKO JE STARI TIMOFEJ PJEVAJUĆI UMRO“?

.

Narator napominje na njenom početku da voli razgovarati sa bolesnim ljudima, jer oni istinu vide sa više strana, za razliku od zdravih ljudi, koji često prosuđuju jednostrano, bez uvida u jednu istinu, koju otvara patnja zbog bolesti. Takav je njegov bolesni prijatelj Ewald, s kojim on razgovara na njegovom prozoru. Spominje se tu narav samog pripovijedanja, koje teče od usta do usta, ponekad priča ode u nestanak, porine kao rijeka ponornica u zemlju, da bi se ponovo pojavila na površini, kao jedna nova rijeka, s novim imenom. Kao Biblija, čije se tumačenje prenosi s predaka na potomke, a koje sa svakim naraštajem dobija nove dopune, nove spoznaje, jer niti jedan ljudski naraštaj nije isti – svaki donese neku novinu, ali se i vraća tim izvornim vrijednostima. O toj predaji se govori u ovoj priči, jer je Timofej narodni pjevač, koji je znao sve pjesme iz predaje svoga naroda, a koji je tu predaju htio da prenese svome sinu, koji ga je iznevjerio neželjenom ženidbom. Međutim, kada je Timofej bio na samrti, njegov sin se vraća, kako selo ne bi bilo pusto i bez pjesme, kako bi nastavio poziv očev, i kako bi i dalje pjevao njegove pjesme iz narodne predaje, čuvajući ih na taj način od zaborava i nestanka. Tu zapažamo duhovnu supstancu života, koja prevazilazi pojedinačno postojanje, povezujući ljudske naraštaje kroz vrijeme, i čuvajući sjećanje na minula vremena i ljude, koji su nekada živjeli, a kojih nema više.

Sljedeća priča je „Pjesma pravednosti“, koja pripovijeda o ljudima iz ukrajinskih stepa: „Ali zaokupljeni neobičnim nemirom, izlazili su starci noću iz koliba i šuteći posmatrali vječno nebo bez vjetra, a preko dana bi čovjek mogao vidjeti oblike koji izranjaju na leđima kurgana, koji su se nepomično uzdizali pred ravnom daljinom. Ti kurgani su grobni spomenici prošlih naraštaja, koji prolaze kroz cijelu ravnicu poput skamenjenih, zaspalih talasa. I u ovoj zemlji, u kojoj su groblja brda, ljudi su provalije. Duboke, tamne, ćutljive kao narod, i njihove riječi su samo slabi, njišući mostovi preko njihovog istinskog bića.“

Naredna priča je jedna minijaturna razglednica iz Italije pod nazivom „Jedna scena iz venecijanskog geta“. To je grad spomenik, prepun snoviđenja iz prošlosti, sa svim tim živopisnim vožnjama gondolama kroz kanale, koji rube sa prohujalim vremenima, to je grad koji pamti mnoge velike umjetnike – od Richarda Wagnera do Tiziana. Ali ovdje se ne radi o romantičnim noćima lagune, niti venecijanskim maskama i Rialto mostu, nego o jednoj stvarnoj, mističnoj Veneciji – u sumraku njenih tajnih prolaza. U kojoj djeca u predvečerje lupaju u šerpe, gdje se odvija jedan šaroliki život, grada koji ima svoj geto, u koji je sabijen jedan povrijeđeni i uvrijeđeni život, ali sa brijega iznad grada puca pogled na nepregledno more, na Vječnost – koja se uvijek nalazi iznad svakog geta, pa i venecijanskog, i koja nudi jednu utjehu za patnju u toj stvarnosti nižeg stepena, u kojoj je čovjek utamničen. Rilkeovi opisi Venecije možda zaostaju jedino za opisima tog grada iz romana „Smrt u Veneciji“, Thomasa Manna.

.

„O JEDNOM KOJI JE OSLUŠKIVAO KAMENJE“

.

Priča „O jednom, koji je osluškivao kamenje“ nudi nova zanimljiva zapažanja. Tu je postavljeno pitanje – da li i u kamenju ima duše? Da li majstor klesarske vještine može kamenu podariti dušu, nakon što mu podari oblik, kreaciju vlastitog duha? Kada Bog upita Michelangela, ko je u kamenu, on mu odgovara – Ti, moj Bože. Oblik u naizgled beživotnom kamenu, iz duha je isklesan. „Čitavo nebo je bilo kamen, i on je bio usred njega zatvoren i nadao se u ruke Michelangela, koje bi ga oslobodile…“ U sljedećoj priči su za naratora ove knjige i oblaci vrijedni sugovornici, čiji su pogled na zemlju i iskustvo pogleda odozgo – za njega jako dragocjeni. Tu ponovo dolazi do izraza prepletenost razina stvarnosti u ovoj Rilkeovoj prozi. Bajka o smrti je sljedeća priča. U njoj se govori o tome kako se ljudi sahranjuju na zemlji, ali i o tome kako ponekad ljudi sahrane Boga na Nebu – od neba iznad sebe naprave grobnicu za Boga, jer ih zemlja previše zatvori u uske krugove postojanja, i suzi im vidike i uskrati nadu. U narednoj priči Rilke na prelijep način u umjetnost i religiju upliće plavu mjesečevu svjetlost iznad grada, koja ljudsku stvarnost boji posebnim bojama. „Denn Gott und der Künstler haben dasselbe Vermögen und dieselbe Armut …“ (Jer Bog i umjetnik imaju isto bogatstvo i isto siromaštvo…“) Potom slijedi priča „Prosjak i mlada dama“, koja govori o milosrđu prema prosjacima, beskućnicima, koje nam se na čudnovat način može vratiti, jer se dobro vraća, u smislu da nam život vraća samo ono što smo drugima darovali. „Opsjednut sam željom da se obogatim“, govorio je Pikaso, „da bi poslije mogao živjeti tiho i spokojno kao što to rade siromašni“. Lijepo i produhovljeno sročeno, zar ne? To vam je kod Pikasa „word painting“ ili slikanje riječima.

.

PRIČA TMINI ISPRIČANA

.

Posljednja priča u ovoj Rilkeovoj zbirci je „Priča ispričana mraku“. Naš zanimljivi narator, posrednik između Boga i ljudi u svome komšiluku, sretao je mnoge zanimljive ljude, kojima je pričao živopisne priče. Međutim, sada je noć pala, njegov sugovornik više nije pored prozora, a on sam je otišao kući. Šta je on to htio ispričati? On to ni sam ne zna. Ali je osjećao da je to neko od njega očekivao, neki usamljeni čovjek možda, koji je vrijeme provodio na prozoru svoje sobe, ili je to možda samo tama od njega očekivala, koja okružuje sve. Tako se desilo da on i tami nešto ispripovijeda. Jezik ima nešto od osobina svjetlosti, koja nevidljivim nitima prožima beskrajni prostor – a od stvarnosti pravi jedan labirint. Baš kao i svjetlost, jezik je brana tom beskrajnom ništavilu prolaznosti i tmine.

.