Sve više i sve češće se implicira da je nesreća zapravo krivnja. Uče nas da “svladavamo izazove”, da “radimo na sebi”, prilagođavamo se postojećim okolnostima kakve god one bile. Siromaštvo, nesnalaženje, odsustvo osnovnih sredstava za život postaju naš “interni” problem, koji se u korporativno-stranačkom modelu prevladava jačanjem “samopouzdanja”, agresivnim socijalnim nastupom, grabežljivošću i manjkom skrupula.
Naravno, “rad na sebi” ispostavlja se besmislenim kad cijelo selo ostane zakopano pod lavinom iz ilegalnog kamenoloma, za kojeg dvadeset godiina nitko nije primijetio ni da je ilegalan, ni da radi. Umjesto “rada na sebi” onda se ukažu lica preživjelih, preživjelih koji su upravo postali beskućnici, a jedino što je gore i manje gledljivo od njihove nesreće je njihova naviknutost na nesreću, ta jeziva sposobnost da izdržavaju udarce i tragedije i dalje ostaju na nogama, kao zombiji, kao sparing partneri protivniku iz mnogo snažnije i teže kategorije.
“Ljudi sa Seine” Marijana Detonija, prikazi pariških, a mogli bi biti bilo čiji, društveno obogaljenih, slika je upravo toga, to je prikaz “nepoduzetnih”, u svijetu u kojem “poduzimanje” može značiti svašta, pa i ama baš ništa. Detoni pritom prema svojim subjektima nema ni samilosti, ni salonskog sažaljenja, jer tog sažaljenja u stvarnosti na kraju krajeva nema. Da ga ima niti bi ljudi umirali pod granitnim stijenama, niti bi spavali pod mostovima, niti bi ostajali bez sredstava za život preko noći, jednim potezom administrativnog pera. Najveća istina socijalnih grafika Marijana Detonija, najveće umjetničko poštenje njegovog rada, jest u tome da je iz njega odstranjeno svako sažaljenje. Sažaljenje samo je jedna od metoda pranja savjesti nas koji smo “uspjeli”, ili se s manjim ili većim rezultatom “prilagodili”.
Sutra će u Galeriju C8 između 18 i 20 sati na Detonijevu izložbu doći ljudi iz pulskog Prihvatilišta za beskućnike Rachem, održat ćemo tiskarsku radionicu linoreza na kojoj će im Vjeran Juhas otisnuti grafike na toplim zimskim majicama, prikupljat ćemo ono što im je najčešće potrebno, donje rublje, trenirke, čarape. Popit ćemo čaj i pojesti pecivo, malo posjediti. Bez sažaljenja, s punom sviješću da lavina može dohvatiti bilo koga i bilo kad, od ilegalnog kamenoloma ili od legalnog potopa, mnogo je okolnosti koje mogu pobijediti pojedinca, tim više što su društva i društvene konstelacije u kojima je iznimno lako biti srušen i pobijeđen mnogo brojnija od onih drugih, ljubaznijih i spokojnijih.
Sve ima nekakav svoj dan, a deseti listopad Međunarodni je dan beskućnika. Ako vam je usput, svratite.
radio gornji grad 
