.

O LJUDSKOJ ČEŽNJI ZA ILUZIJAMA

.

Smatra se da danas čovjek živi u komadima prohujalih svjetova; svjetova koji su razbijeni, od kojih su ostale krhotine, a u tim krhotinama potonulih stvarnosti žive današnji ljudi. Ono što nas od vajkada prati je: život, smrt, tuga, siromaštvo, glad, boleštine, zavist, ratovi i „putovanje duša“. Duša neprestano putuje, zapisuje u jednoj svojoj knjizi nedavno preminuli Radoslav Petković, „a na svom putu mijenja samo imena, čuvajući pritom savršeno sjećanje na smrt“. Dakle, fundamenti na kojima su zidani gradovi a skupa sa njima i naši Svjetovi su ostali isti. Tu se ništa nije promjenilo od postanka Svijeta do danas. Kalvinova legenda o nastanku grada Zobeide pripovjeda o tome kako su ljudi različitih nacionalnosti u snu imali istovjetna ukazanja. Naime, u njihovim snoviđenjima se pojavljivala slika jedne žene koja noću razodjevena trči ulicama nepoznatog grada. Sanjali su da trče za njom, ali bezuspješno, svi su je na koncu izgubili. Snoviđenja su im se dešavala svima istovremeno, iako su živjeli u različitim mjestima. Nakon sna su se, kao na nečiji tajni znak, zaputili da pronađu misteriozni grad. Nisu ga našli, ali su se u toj potrazi sam Bog zna kako sreli. Tada su odlučili da naprave istovjetan grad kao u snu, njihov „grad snova“ što bi se reklo. U rasporedu ulica svako je nacrtao put svoga trčanja u snu, a na mjestu gdje se izgubio trag bjegunici, sagradili su zidove, da više ne može pobjeći. Ovo jeste jedan slikovit primjer nastanka grada od sna, ali pošto je oblikovanje materijala tokom gradnje povezano sa ljudskom kreacijom, dolazimo do snova kao krajnjeg izvora, jer svaku kreaciju dobrim djelom uvjetuju snovi. Tako da su gradovi zaista zbir izlivenih snova ljudi, a ne neka hladna i vanjska projektna konstrukcija. Kako idemo dublje u prošlost, toga je čovjek sve više i više bio svjestan. U današnjem vremenu je moderna tehnologija zanemarila „nevidljivu“ frontu u stvarnostima modernih gradova. Naravno, postoji i ono što se zove „bič sudbine“ koji jednakom žestinom šiba i ljude i gradove. Prema jednom starom zapisu postoji nevidljivo proročanstvo po kome će grad, ma koliko bio tvrd, biti zdrobljen džinovskom pesnicom sa pet uzastopnih udaraca. Propast svih velikih imperija je došla kao posljedica moralne hipokrizije koja je razornija od sva četiri jahača Apokalipse.

„Šta vrijedi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje“, upozorava Ivo Andrić. Problem novca je tako dobro i tako kompleksno obrazložen u Andrićevom romanu Gospođica da je teško apstrahirati neki njegov segment, kako bi se o njemu nešto prozborilo. Evo kako Andrić govori o novcu na početku romana: “Nikad nije pravo razumela zašto ljudi prave toliku razliku između onog što je lepo i onog što nije, i šta je to što ih zanosi i opija da zbog toga što nazivaju lepotom gube zdravlje i troše novac, moćni, sveti, veliki novac koji je iznad svega i sa kojim se nikakva lepota ne može ni približno meriti.” Mi svi znamo da je novac jedna kapitalistička svetinja, i osnova na kojoj se zasniva današnja civilizacija. Zašto se toliko cijeni novac? Sve iluzije se mogu kupiti novcem! Sve što može da dočara jedno stanje vrijedno je, kao što odlična reprodukcija vrijedi, jer dočarava original. Uostalom, dovoljno se osvrnuti na umjetnost. Ona je odraz zbrkanosti, nespokojstva, nemoći i malaksalosti jednog vremena. Međutim, bez obzira koliko je novac značajan za društveni život, on ne može pod svoje okrilje staviti sve činjenice čovjekovog života, pogotovo tu nepreglednu pustinju koja nas okružuje, a koja je za čovjeka i njegov demonski izum koji se zove novac nedodirljiva. Sve što je došlo u dodir sa čovjekovom rukom, sve što je iz te nepregledne svemirske pustinje uspio prevesti u svoj život, od religije pa nadalje, čovjek je tome odredio cijenu, i on je nešto što nema cijenu podvrgnuo logici kapitala. O tome uzgredno govori i Andrić: “Jer, i najveće pustinje imaju svoje proleće, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.” Sam Andrićev roman Gospođica zahvata vrlo bitna povijesna dešavanja u Europi i Svijetu, koja su se prelamala na ovim prostorima, pa tako i na jednoj maloj varoši kakvo je Sarajevo, gdje je Gospođica živjela. Andrić Sarajevo opisuje kao jedan grad koji je u svojoj srži istočnjački grad, koji je u sebe upio taj orijentalni duh, i koji ga njeguje generacijama i kroz vijekove, a koje se našlo na bedemima Zapadne civilizacije, koja je potpuno zasnovana na logici kapitala, i taj kapital je prodro i u tu orijentalnu čaršiju Sarajevo, i time je i zagospodario i njegovim životom. Evo kako Andrić o tome piše: “Sarajevo oko 1906. Godine! Varoš u kojoj se ukrštaju uticaji, mešaju kulturne sfere i sukobljavaju razni načini života i oprečna shvatanja. Ali sve te razne i različite klase, vere, narodnosti i društvene grupe imaju jednu zajedničku crtu: svima treba novca i svima mnogo više od onoga što imaju.” Novac ne bi bio tako bitan i njegov se uticaj ne bi tako mnogo širio među ljudima, da ne nasjeda na jednu vrlo bitnu čovjekovu osobinu a to je pohlepa. Andrić napominje da jedan američki milijarder kaže da je potrebno steći samo prvi milion, poslije ide lako, što nam govori da su čovjekove potrebe za novcem mnogo veće od njegovih stvarnih potreba. Postoji jedan dobar primjer u Andrićevom romanu: „A preko svega, kao slučajno prosuti, nižu se, sve u potiljak, četiri stotine i jedanaest amerikanskih zlatnika od po dvadeset dolara. Svi su jednaki: široki, teški, nekako topli i mesnati, kao da životni sok kruži u njima, kao da dišu i rastu. Samo oštri reljef pisama i likova na njima pokazuje da je to novac i mrtvi metal. Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše Liberta, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom Ex pluribus unum. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja. Tako se pružaju ti krupni Amerikanci u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota.” Zveket novca je muzika, iako opasna poput morskog demona kadra je da Gospođicin ideal prenese u zvukove. To je prokletstvo opasnije ponekad od svih poroka zajedno. Ta melodija je u Gospođici našla dom i tu se ljuljuška pod širokim i lebdećim svodovima njene duše. Kao omađijana je Gospođica gledala na gomilu novca razasutu po stolu. “Tu je još i povorka turskih dukata potamnelih od starosti koji daju od sebe više šum lišća nego zvuk metala. Prati je stotinjak Napoleona, sitnih, žustrih, francuskih petlića svetlog i jasno određenog lika. Oni su kao neka konjica čarkaških odreda i zaštitnica. Oni imaju lepo ime, dobar zvuk koga uvo ne može sito da se nasluša.” Rijetki su oni koji mogu odoljeti strasti za novcem. Za Gospođicu je to prozor u Svijet, njena lektira, njezin smisao života. Međutim, kada povijest shvatamo kroz njegovo ciklično ponavljanje, mi zapravo shvatamo da sva zla kob povijesti koju Andrić opisuje posjeduje strahovito veliki potencijal svoga ponavljanja. Jer kao što novac kruži društvom, u vidu plime i oseke, koji posjeduje sposobnost preživljavanja u vidu prenošenja imovine iz generacije u generaciju, tako i zlokobna povijest kruži, s velikim potencijalom svoga ponavljanja.

Ako govorimo o „unutrašnjoj“ egzistenciji čovjeka primjetan je manjak osnovnog resursa, a to je Fantazija. Ljudskom biću treba nešto što će osmišljavati njegovo postojanje, prostor u kojem će se sakrivati od pustošenja svemirske oluje beskraja, koja potire sve pred sobom. Dođu vremena kad čovjek izgradi jednu simboličku kulu smisla, koja se odupire stihiji besmisla neko vrijeme, ali prije ili kasnije poražena položi oružje. Tako su srednjovjekovni skolastici stoljećima gradili jedan svemir smisla; uporno su zidali, osmišljavali, životu davali okvir, ali sada je taj njihov svijet „jedro bez vjetra“, kojeg besciljno nose i šibaju vjetrovi po okeanskoj pučini. To se dešava i sa stvarnošću iz 20-tog vijeka, jer ona jeste pitanje prošlosti, koja je raskomadana, ali ti komadi još postoje, kao i ljudi koji se na olupini broda, koji je pretrpio brodolom, ljackaju na morskoj površini; na komadima jednog broda, koji je izgrađen da se odupre izazovima nevremena, ali ipak je završio u brodolomu. Ponekad se i sam život pretvori u „jedro bez vjetra“ i ljudi tada otpočinju pažljivije osluškivati šta im tišina zbori. U „Rusiji naših snova“ (nekad smo i tako nazivali Rusiju) postoji jedno misteriozno mjesto u blizini grada Samare koje se smatra „anomalnom“ zonom“. Mjesto se zove „Volžska litica” i nalazi se na poluostrvu Žiguli. Dobro je poznata ufolozima koji idu da gledaju NLO-e. Lokalni stanovnici redovno posmatraju fatamorgane nad poluostrvom – nekakav drevni grad sa kulama i kupolama. Slušaju “zaostale tragove” davnih vremena. Čovek čuje iza sebe nečija stopala. Okreće se, gleda, a tamo nema nikog. Neki su sretali same sebe – gledali su se takoreći „sa strane“. I dešavalo se da su lјudi, odlazeći da beru pečurke, nestajali, a nakon nekoliko dana ili tjedana se iznenada pojavlјivali, kao da se ništa nije dogodilo. Gde su bili, šta su radili, nisu se sjećali. Istraživači anomalnih fenomena opisuju ove „senzacije čula i uma“ promjenama uobičajenog toka vremena, na koje utiče rotirajuća masa vode u rijeci, koja na mahove pravi oštre zaokrete i vrtloge. Pomenuto mjestašce se nalazi na ušću rijeke Samare u Volgu. Jedan se od izgubljenih junaka iz „Volžske litice“, sam Bog zna kako, misteriozno pojavljuje u romanu „Iscjelitelj“ Lade Žigo. Pripovijedanje o događajima u selu Grabešćica je koncentrirano oko misterioznog Raspućina, premda se on neposredno i ne pojavljuje baš često, što zasigurno i nije slučajno, budući da takva distanciranost doprinosi mističnim stranama njegovog karaktera. Grabešćica funkcionira kao zatvorena i arhaična zajednica u kojoj su snažno prisutne vjerske norme, a samim time iznenadno pojavljivanje Raspućina pomalo podsjeća na brojne biblijske priče o prorocima, s tim da je Raspućin groteskan i profan lik, odnosno on je suprotnost duhovno uzvišenoj slici sveca ili proroka – stoga se roman „Iscjelitelj“ može razumijevati i kroz Bahtinov pojam karnevalizacije. Ubrzo nakon Raspućinovog dolaska u selu se počinje širiti glas o neobičnom iscjelitelju koji liječi bolesne i tome slično. Ljudi u selu se dijele na one koji vjeruju u nadnaravnu Raspućinovu sposobnost i na one koji ne vjeruju. Ponovo nas opsjeda misao da je „Čovjek je svrgnuti Bog koji se povremeno prisjeća Nebesa“ („Lꞌ homme est un dieu tombe qui se souvieni des cieux“).

Ja sam Bog pijani. Na vrelu radosti i vječne ljepote ja sam pio. Bio sam sretan jer sam vidio Svjetlost. Rodih se na ušću Samare u Volgu, na vrelu radosti i vječne ljepote. Pijani ja sam Bog…

.

FANTAZIJA NA POLJIMA SNOVA

.

I današnji virtuelni Svijet ima svoja čudesa. U medijskom Eteru trenutno emitiraju neke prohujale stvarnosti, koje više nemaju ekvivalent u sadašnjosti, jer društvene prilike tih nestalih svjetova više nisu podudarne sa suvremenim okolnostima. Tako da to proizvodi jedan zaista zanimljiv kulturološki Fenomen, koji je istovremeno potvrda da novo vrijeme zaista ne može živjeti od starih „odraza Fantazije“. Baš kao da je jedna ukupna stvarnost preobražena u jednu nestvarnu horor stvarnost, pa u sadašnjosti uskrsavaju preko ekrana davno iščezla bića prohujalih stoljeća. Poput filma, koji se emitira u praznoj prostoriji nekog futurističkog vremena, u kojem nema niti svjedoka iz tog nestalog vremena niti bilo kakvih pojmova o vremenu koje film prikazuje. U tom smislu treba naglasiti da između Stvarnosti i Fantazije uvijek mora da postoji jedan proces prožimanja. Ako iz stvarnosti nestane posljednja doza fantazije, onda ona opustoši pred talasima besmisla, svede se na borbu za opstanak, u kojoj nema nikakvog simboličkog poretka ili hijerarhije vrijednosti. S druge strane, ako iz sna i fantazije nestane impuls neposredne stvarnosti, onda takva svijest postaje poput balona bez olovne kuglice na dnu, koji se besciljno kreće olujnim nebom, prije nego što potpuno nestane u daljinama modrog beskraja. Ljudski um ima veliki kapacitet kada je u pitanju kreiranje stvarnosti. Međutim, čini se da je to kreiranje sada u krizi, jer su uobičajeni načini na koje se ljudska Fantazija odražavala – prevaziđeni. A samo Fantazija ima snagu da pokrene čovječanstvo u jedan novi ciklični krug (ili niz takvih krugova), koji će trajati neko vrijeme, ali će ponuditi okvir jednom novom obliku života. Tako da se postavlja pitanje gdje pronaći prostor za takvu Fantaziju, i da li ona još postoji u neuprljanom obliku u stvarnosti. Onda dolazimo do snova, u kojima još uvijek vlada jedna slobodna „igra slika“. Tako da su snovi zapravo još jedina preostala neosvojiva tvrđava, a samo iz snova se može roditi jedna nova vizija svijeta, koja će poroditi i novo vrijeme, i jedan sasvim novi život. Umjetnost vremenom stvrdne kao stari hljeb, ali u zonama u kojima izviru slike, koje umjetnost oblikuje, one su još uvijek svježe. Ali ako dođemo u stanje da su nam snovi preostali kao jedino polje slobode, jer je iz stvarnosti tokom dana iscurilo i zadnje zrno Fantazije, onda je to najbolji pokazatelj da se stanje jako pogoršava, jer su umjetnost i Fantazija izgurane iz stvarnosti, koja sada postoji jedino u uniformiranom i bezličnom obliku, jer tu stvarnost pokreće isključivo novac, a ne Fantazija. Tako da su jedra čovječanstva sada bez vjetra, neko kretanje postoji, ali je to kretanje pokrenuto više silom inercije i vanjskim strujanjima, nego što postoji jedna unutrašnja pokretačka snaga za kretanje. A bića imaju potrebu da „jure svoj san“, i da na takvom kretanju zasnuju svoje postojanje. Tako da je sada jedan prohujali svijet posustao, sa svim svojim pokretačkim snagama, sa svim „Fabrikama smisla“, koje su punom parom radile više decenija, upregnute u proizvodnju smisla, koji je nudio okvir ljudima jednog vremena. Ljudski snovi, kao i jedna nova vizija svijeta, zahtijevaju sasvim novu formu, u kojoj će niti postojanja biti umreženi i povezani na sasvim novi način. Tako da je trenutno u velikoj krizi, ako ne i u potpunom kolapsu, kultura života. Život pulsira „na rubovima ekrana“, prelazeći u kategorije gole egzistencije i preživljavanja, a sve ono što mu je nudilo smisao i kulturu života izgubilo je pogonsku snagu, odnosno svježinu jedne neposredne veze sa bunarom Fantazije. Ljudsko srce pulsira neko vrijeme i bez kretanja, ali za kretanje je potrebna unutrašnja snaga, koja pokreće život kao neki duševni stroj – a to je Fantazija. Sada se kaže „Rock and roll je mrtav“ ili „Pank je mrtav“ – ali u svoje vrijeme su takvi pokreti bili velika pokretačka snaga, a pokret je zapravo život. Sasvim jasno, ti pokreti ne mogu biti pogonska snaga „nove ere“, jer su oni obilježili nekoliko decenija prošlog stoljeća, da bi se potom ugasili.

Tako je bilo sa „novim valom“, kao i brojnim drugim pravcima u kulturi. Novi život će se oteti pritisku nepokretnosti smrti i starih stvarnosti kroz jednu grčevitu borbu, otpor i pokret – prije svega. Taj pokret će morati biti pokrenut Fantazijom, koja će pronaći adekvatan odraz u jednoj novoj umjetnosti, te ponuditi smisao novom vremenu. To ne mora biti umjetnost u obliku u kojem mi poznajemo umjetnost, nego tek jedan impuls Fantazije, koji se mora pojaviti u nekom obliku, a mi smo ispoljavanje Fantazije doživljavali kao kreativnu supstancu koja stvara umjetnost. U tom smislu je umjetnost pred velikim zadatkom i izazovom, a to je porađanje jedne nove stvarnosti, koja će imati kapacitet i snagu da proizvede ciklična kruženja barem do zadnjih decenija ovog stoljeća. Ali da se ti problemi tiču samo umjetnosti, bilo bi mnogo lakše. Društvo u ukupnosti je mnogo tromije, mnogo teže pravi preobražaje, a često klizne u prave ratove i haos. Međutim, sam život izložen potiskivanju je mnogo lukaviji od represije postojeće stvarnosti, jer on u toj podzemnoj zoni pronađe tajne prolaze i jedan sasvim novi oblik Fantazije, koja se krije od one koja dominira na svjetlosti dana, a upravo su to polja, u kojima se krije najviše unutrašnje snage i otpora, ali i želje za jednom novom vizijom pravednijeg svijeta. To znači da se nekad procesi oblikovanja umjetnosti poistovjećuju sa borbom ili odvijaju uporedo sa određenom društvenom borbom, što nam je poznato iz vremena ilegalnog otpora fašizmu u Europi – tokom Drugog svjetskog rata. Tako da je umjetnost Albera Kamija, Orwella i Brechta tek sa pobjedom nad fašizmom postala široko priznata; bez te pobjede, njihova umjetnost nikada ne bi doživljela toliku slavu i prihvatanje. Međutim, budućnost je kao i uvijek nepredvidliva, jer za nju ne važi potpuno „učenje na greškama iz prošlosti“; iskustvo prošlosti je, naravno, dragocjeno, ali ne može potpuno biti primijenjeno na tokove budućnosti. Tako da se može zapaziti da je u tom svekolikom isušivanju života (ili barem njegovom zabrinjavajućem osiromašenju), ostala Fantazija u poljima snova, kao jedan potencijal, u čijim bi se zonama mogla kreirati jedna nova vizija i pokretačka snaga budućnosti.

U nastavku jedan fragment iz Kafkine priče „Gradski grb“ u kojoj se govori o ljudskoj čežnji za iluzijama:

„Pri građenju kule Babilonske isprva je sve bilo u kakvom takvom redu; štaviše, reda je možda i odviše bilo: pretjerano su mislili na putokaze, tumače, radničke stanove i povezne puteve, kao da pred sobom imaju vjekove tokom kojih mogu neometano graditi. Čak je u to vrijeme vladajuće mišljenje bilo da se uopće ne može graditi dovoljno sporo; trebalo je tek malčice pretjerati sa ovim mišljenjem pa bi se moralo odustati i od polaganja temelja. To su, naime, ovako obrazlagali: suština cijelog poduhvata jeste misao da se izgradi kula koja će dopirati do neba. Pored ove misli, sve drugo je sporedno. Ta misao, kad se jednom pojmi u svojoj veličini, više ne može nestati; dokle god bude ljudi, postojaće i snažna želja da se kula izgradi do kraja. Što se toga tiče, međutim, ne treba se brinuti za budućnost, naprotiv: znanje čovječanstva se povećava, građevinarstvo je napredovalo i još će napredovati, rad za koji je nama potrebna godina dana možda će kroz sto godina biti obavljen za šest meseci, a uz to će biti bolji, trajniji. Pa zašto, dakle, već danas trošiti snage do krajnjih granica? To bi imalo smisla samo kad bismo se mogli nadati da ćemo izgraditi kulu za života jedne generacije. Ali to se nikako ne može očekivati. Pre se može zamisliti da će sledeća generacija sa svojim usavršenim znanjem, naći da je rad prethodne bio loš i da će srušiti ono što je sagrađeno, kako bi iznova počela. Takve misli su sputavale snagu, pa su više nego o izgradnji kule brinuli o izgradnji radničkog naselja. Radnici iz svake pokrajine hteli su da imaju najljepše stanove, i otuda su proisticale rasprave, koje su rasle do krvavih bitaka. Te bitke više nisu prestajale; vođama su one bile nov argument da kulu, već i zato što nije bilo neophodnog usredsređenja, treba graditi vrlo sporo ili, još bolje, tek pošto se zaključi opći mir. Ali vrijeme nisu provodili samo u bitkama nego su za vrijeme prekida uljepšavali grad, čime su, istina, izazivali novu zavist i nove bitke. Tako je proteklo vrijeme prve generacije, ali nijedna potonja nije bila drugačija, samo što je spretnost neprestano rasla, a s njom i ratobornost. Tome se pridružila činjenica da je već druga ili treća generacija uvidjela besmislenost izgradnje kule koja bi dopirala do neba, ali već su bili i odviše uzajamno povezani da bi napustili grad. Sve priče i pjesme koje su nastale u tom gradu ispunjene su čežnjom za prorečenim danom u koji će džinovska pesnica sa pet uzastopnih udaraca, zdrobiti grad. Otuda grad ima i pesnicu u grbu.”

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ Sarajevo, jesen 2024.