To su pjevali oni koji su i sami bili žrtve velikosrpske politike. Nemoćni da učine nešto više, pokušavali su na svaki način pokazati da nisu s onima koji su jedva dočekali da se okite kokardom. Na tim prosvjedima policija je brutalno reagirala. Bilo je i ranjenih vatrenim oružjem od strane policije. Ovako se tada moglo pjevati samo na Cetinju. A čini se da je i danas tako. U drugim krajevima Crne Gore se ne bi dobro proveli sa tom pjesmom.

Kažu – povijest se ponavlja.

Bio sam na većini antiratnih prosvjeda na Cetinju i u Podgorici, ali najviše me dojmilo proputovanje kroz Cetinje kasne jeseni devedesetprve.

Dok sam na kolodvoru u Cetinju čekao autobus, prišao mi je nepoznati mještanin i zamolio me da pođemo preko puta, kod njega doma na kavu. Naš zajednički poznanik, koji se tu zatekao, mu je rekao odakle sam, a on je želio pokazati nekom od Dubrovčana da njegova familija nema nikakve veze s ubijanjem, rušenjem i pljačkom na ratištu.

U tom trenutku je stigao autobus koji sam čekao, a ja sam imao neku neodložnu obavezu u Titogradu (sada Podgorici). Ni danas ne mogu prežaliti što nisam propustio taj autobus, ispoštovao tog čovjeka i njegovu želju da pokaže da je čovjek u inat svima koji to tada nisu htjeli biti.

Prilikom ulaska u autobus se napravila uobičajena gužva. Ispred mene su bili časna sestra iz franjevačkog samostana na Cetinju i momak u kožnoj jakni. On je nešto dobacio časnoj. Nisam čuo što, samo sam vidio reagiranje vozača, koji je stajao na vratima autobusa. Prijetećim glasom, s karakterističnim cetinjskim naglaskom, rekao je momku da svoju mržnju i junaštvo ostavi za ratište. I da ih ne unosi u njegov autobus.

Krenuli smo. Nismo stigli ni do Belvedera, kad je mladić u kožnoj jakni, opet nešto dobacio časnoj. Vozač je u retrovizoru primijetio njegovo gestikuliranje rukama i zaustavio autobus. Ustao je i krenuo ka mladiću. Ovaj se pokušao suprotstaviti ali su priskočila dva Cetinjanina, pa su skupa nasilnika izgurali iz autobusa.

Jedan od tih momaka je glasno rekao da na Cetinju nema kuće koju časne sestre nisu zadužile radom u bolnici i pažnjom prema pacijentima.

Nakon par minuta stajanja nastavili smo prema Titogradu, a nasilnik je ostao na cesti.

Časna sestra je bila vidno uplašena. Jedna djevojka je sjela pored nje i pokušavala je umiriti.

Vozač je ubacio kazetu s Terezinim pjesmama.

Stigao sam doma na vrijeme i donio malo nade da još ima dobrih ljudi.

A na Cetinju ih je uvijek bilo.