Pola dana uz Dravu, pretežito na Recze Sigetu, kultnom mjestu gdje se grle Mura i Drava, i gdje svijet vode, zemlje i neba, krošnji i oblaka, čini cjelinu u kojoj spoznaješ da priroda bez tebe ipak može, a ti bez nje nigdje i nikako. Snijeg se povlači naglo kao što je i napadao: skuplja okrajke ponjava, prerezane žitnjare, kuhinjske krpe, podsuknje i lanene obrisače, razbacane uz rub šume i na priobalju, Fantastični rasteri malih i velikih stabala, šumskog gustiša, naplavina na šljunčanim otocima, granja na obali, opiljenih stabala uz skloništa dabrova. Ptice su sve u ilegali, samo mali crni gnjurac izlazi na pozdrav, povuče crtu na vodi i nestane, u par oštrih zamaha krila.
Možda bi veoma dobro oko vidjelo srndaća u šumi ili zeca u trku, ali ja vidim samo njihove tragove, otiske u grafičkoj mapi na tlu. Slomljene grančice vele da su bili u trku, premda daleko od ljudi i lovačkih pasa, tražeći zaklon pred naletom snježne oluje. Gospođa vrana poštambiljala je prostor na rubu napuštene čarde, tražeći ostatke ribičke večere, no čini se da je ognjište od kružnih cigli odavno hladno. Veljača-premetača sve nas je stjerala u kut, čekamo tople dane. Jedino visibabe ne čekaju ništa, prkosno guraju cvjetne glavice van ispod snježne kore, zabljesnu nas bjelinom, izgovore neki stih na biljnom jeziku i stvaraju sitne otočiće usred blata, u svjetlu koje se koleba između mutno zelenoga i prigušeno . modroga. Snježnice-nježnice, šafranove sestrice: došle su pripraviti prostor i vrijeme proljetnicama koje će doći iz njih, na početku kalendarske sezone.
Prošao je vlak od mađarske strane, po mostu, vozi ukrajinsko žito i budi uspomene. Mrmljamo jedan dragi napjev: “Terem tete, kak sem fajna, terem tuška kaj sem fletna…Nega grofa ni cesara, kojemu bi veru dala…”. Toni riše ugljenom na prevrnutom čamcu, ja kontempliram o nekim prošlim danima. Oboje se slažemo da samo Priroda proizvodi toliko originala i svečanih prikazanja u jednom jedinom danu, koliko je nama potrebno za cijeli stvaralački život. Njena je knjiga otvorena u svako doba. Treba samo doći i okrenuti stranicu, sagnuti glavu do visine visibabe i izgovoriti : “Hvala”. Dalje će se sve dogoditi samo od sebe, cvjetanje je proces koji djeluje na fizičkom i duševnom planu u isti čas. Pravi ljubitelji naravi to su višestruko iskusili i stoga se na svoja sveta mjesta uvijek ponovo vraćaju.
Flora Green
Fotografije: T. Franoviić
radio gornji grad 
