“Mit je već prosvjetiteljstvo, a prosvjetiteljstvo se vraća u mitologiju” (Horkheimer/Adorno, ”Dijalektika prosvjetiteljstva”, 1944.)

Popularan film Christophera Nolana ”Odyssey” prigoda je da se makar ukratko skicira odnos dva bitna lika europske književnosti i razloži njihovo značenje. Odisej i Don Quijote dijalektičke su suprotnosti oko kojih se epohalno formira književnost i europska svijesti uopće. Preplitanje mita i povijesti (stvarnosti), individualnog i kolektivnog, racionalnog i iracionalnog, prosvijećenog i barbarskog na mnoge se načine i razine iščitavaju u paralelama i zakonitostima što ih predstavljaju naši likovi i njihove sudbine.

Odisej svojim lukavstvom (metis) ostvaruje premoć nad silama prirode (sirene) i mita (kiklop) kako bi završio svoje putovanje i ispunio ili dosegao nesputanu ljudski slobodu, simbolički predstavljenu kao povratak na Itaku. Povratak u dom implicira kako je sam gospodar svoje sudbine i vlastitog svijeta. Dakle, opstanak svijeta moguć je zahvaljujući intelektu individualnog čovjeka. Zahvaljujući njemu Odisej može poništit kako samog sebe tako i mitski kolektivizam i povratiti izgubljeno jedinstvo s onim bitnim i/ili primordijalnim. Dakle, ostvariti identitet prosvjećenjem vlastita iskona pri čemu uspostavlja temeljno pavo na otuđeno vlasništvo.

Je li napad na vjetrenjače ironična potvrda uzaludnog bivanja? Za Quijotea svijet i njegov iskon predstavlja roman, točnije viteški roman, u kojem je on zaneseni idealistički lik nastao na ideji vjere, apsolutne pravde i viteštva. Njegov sluga i štitonoša Sancho s duge je strane pragmatična potka rane predstave banalnog materijalističkog moderniteta. Kroz dijalektički narativ idealizma i materijalizma otkriva se temeljna podijeljenost modernog čovjeka, kriza njegova bivanja. Destrukcija mitskog zbiva se kroz reinterpretaciju karaktera. Quijote je sve više Sancho, a Sancho je sve više Quijote. Odnos Don Quijotea i Sancha Panze naglašava njihovu međusobnu transformaciju, gdje Sancho kroz „kihotizaciju“ usvaja utopijske ideale, dok Quijote kroz „sanhizaciju“ prihvaća stvarnost. Ovaj dijalektički odnos, objašnjen kroz njihove sudbine, pokazuje kako se idealizam i materijalizam isprepliću, tvoreći cjelovitu iako rastrganu, sliku modernog čovjeka. Slika svijeta više nije strogo podijeljena na dobro i loše, pravdu i nepravdu, ideale i korist. Božje ludilo za koje sv, Pavle tvrdi da postoji zato da bi Bog zbunio mudrace tu je svjedočanstvo manjka duhovnosti u modernom svijetu i njegovom romanesknom narativu. Fikcija sebi podređuje zbilju i kriza epohe modernog doba jasno je orisana.

Kroz Odiseja i Quijote europska književnost stvara nezaobilazne povijesne perspektive. Otvara volumen narativa i u prvom slučaju pokazuje kako civilizirani svijet nastaje zahvaljujući intelektu, lukavosti Odiseja čiji je povratak na Itaku ustvari povratak u sveti red kozmosa. U drugom slučaju život u mitu bijeg je od Hekatične lukavosti modernog svijeta i materijalističkih stereotipa. Bijeg završava kada se ponovno dotakne razum (ratio) što ustvari znači dekonstrukciju ideala i smrt viteza (plemenitosti)