Otišao je i Mišo, dalmatinska legenda. Žao mi a nikad nisam bio njegov fan. Bio sam roker, ali i njegov uzor, šampion rocka, Presley na zalasku karijere izgledao mi je ofucano i demodirano.

Kasnije sam bio prema Miši popustljiviji, naklonjeniji prema čovjeku koji je prošao tolike životne brodolome i strastveno ih proživljavao ne skrivajući bol.

Susreo sam ga samo jednom u životu. Početkom osamdesetih putovao sam u Skopje, pozvan da gostujem u nekoj emisiji tamošnje TV. Istim avionom putovao je i Mišo. Dopalo nas je da sjedimo jedan do drugoga. Nije mi bilo dosadno; uglavnom je on sve vrijeme pričao o sebi. Razmetljivo, ali ne bez pokrića. Bio je sretan, zadovoljan, zvijezda na vrhuncu. Lijepa žena, dvije djece. Milijunske naklade. Pričao je i o novom stanu u koji je uselio.

Bilo je toplo vrijeme, nosili smo košulje kratkih rukava. Pričajući, povremeno se naginjao prema meni. Vidio sam mu u džepu smotak njemačkih maraka, sigurno desetak tisućica. Onako, nonšalantno, nije mu to važno.

A kad smo sletjeli u Skoplje, već na aerodromu nas je dočekala ludnica. Makedonci su ga obožavali.

U to doba Mišo je bio veliki Jugoslaven, kasnije će se to promijeniti, postat će nakon tragične smrti sina Edija Hrvatina i pravaš.

Svejedno, ostat će jugoslavenska zvijezda.