1.

Poznato je da u lakanovskoj psihoanalizi, superego (nad-ja) doživljava radikalan zaokret u odnosu na klasičnu Freudovu teoriju te se izravno povezuje s poretkom Realnog, postajući okrutna, opscena i nezasitna instanca. Dok je za Sigmunda Freuda superego primarno moralni čuvar psihe i internalizirani glas društvenih i roditeljskih zabrana koji govori “Ne smiješ!”, Jacques Lacan uočava paradoks unutar same Freudove teorije i redefinira ga. Lacan objašnjava da se Veliki Drugi (simbolički poredak zakona i jezika) trudi održati društvenu harmoniju i uspostaviti pravila. Superego je, s druge strane, izvanjski i destruktivni glas (glas kao objet petit a) koji parazitira na tim pravilima. (v. https://thedangerousmaybe.medium.com/lacan-and-%C5%BEi%C5%BEeks-concept-of-the-superego-7c0b5baf7705)

Superego kod Lacana ne traži od nas da budemo “dobri”, već nas muči imperativom da se prepustite destruktivnom užitku (jouissance) koji nadilazi načelo ugode. Što mu se više pokoravamo, to nas više kažnjava. Budući da pripada Realnom, superego nije vezan racionalnim smislom ili jezikom. On je slijepa, traumatska sila, blisko povezana s Freudovim nagonom smrti. Manifestira se kao onaj “unutarnji glas” koji osobu maltretira kroz iracionalni osjećaj krivnje i samokažnjavanje, čak i kada objektivno nije učinila ništa pogrešno. Ukratko, dok je za Freuda superego agens koji obuzdava nesvjesne nagone unutar civilizacijskih okvira, za Lacana je superego opsceno naličje zakona koje pripada Realnome, tjerajući subjekt u ponor nemogućeg i autodestruktivnoga uživanja.

2.

Nije li i Freudova koncepcija superega i Lacanova Realnoga izvedena kao dekonstrukcija, ne destrukcija Hegelova pojma objektivnoga duha (obitelj-društvo-država) koji određuje granice subjektivnome duhu (individuum i njegova moralnost-savjest-ćudorednost)? No, budući da je u Hegela pojam duha (Geist) realizacija uma (Vernunft) i odredbe čovjeka kao animal rationale, onda je metaforički ono što čini psihoanaliza 1.0 (Freud) i psihoanaliza 2.0 (Lacan) ništa drugo negoli silazak u podzemlje nesvjesnoga koji mora postati Ja i poslušati ono što mu kolektivno određuje singularnost (jezik i institucije društva i države, tj. kulture) ili se ne pokoriti ovome nad-kodiranju života pojedinca i podnijeti traumatski rascjep? U oba slučaja problem zakazivanja psihoanalize 1.0 i 2.0, a to vrijedi i za Žižekovu neomarksističku kritiku ideologije jest u tome što su njezini “sekularizirani” pojmovi hegelovske dijalektike subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha ograničeni u tome što pretpostavljaju djelatnost “Velikoga Drugoga” kao subjekta i supstancije (društvo-država), ali ne mogu dospjeti do toga da je hegelovski apsolut realiziran kao tehnosfera koja nadilazi trijade id-ego-superego i imaginarno-simboličko-Realno time što nadilazi granice subjekta i supstancije.

U svim svojim formama psihoanaliza je teorijsko zakazivanje pred logikom tehno-genetske konstrukcije svijeta i “čovjeka”. Psihoanalitički pojmovni aparat doista doživljava teorijski slom pred logikom tehno-genetske konstrukcije svijeta jer je u potpunosti ovisan o strukturama antropocentrizma, jezika i reprezentacije koje tehnosfera danas ukida ili radikalno reformatira. U Hegela, objektivni duh (kroz institucije obitelji, građanskog društva i države) jest umna supstancija koja odgaja i uzdiže pojedinca (subjektivni duh) iz sfere pukog animalnog u sferu ćudoredne slobode. Freud radi obrat: silazak u podzemlje (čuveno Wo Es war, soll Ich werden – “Gdje bijaše Ono, mora postati Ja”). Taj silazak pokazuje da u temelju tog Hegelova uma ne stoji čisti Vernunft, već potisnuti, iracionalni nagon. Superego je za Freuda internalizirani objektivni duh, ali on više nije umna država, već neurotični policajac. Lacan ide korak dalje prema Realnom. On shvaća da jezik i institucije (Veliki Drugi / Simboličko) nisu harmonizirajući prostor realizacije čovjeka, već stroj koji provodi nasilno nad-kodiranje singularnosti. Subjekt je konstitutivno rascijepljen ($) jer ulaskom u Simboličko gubi svoje Realno. Krivnja o kojoj Lacan govori zapravo je dug koji subjekt plaća samom činjenicom da je ušao u jezik.

Problem kod Freuda, Lacana, pa i Slavoja Žižeka, jest njihova fiksacija na Velikoga Drugoga. Čak i kada Žižek tvrdi da “Veliki Drugi ne postoji” (da je on samo virtualna iluzija, ideologijski konstrukt), njegova kritika ideologije i nadalje pretpostavlja da društveno-političko polje funkcionira kroz dijalektiku otuđenja, zakona, želje i zabrane. Psihoanaliza se u svim svojim varijantama oslanja na strukturu subjekta i supstancije:

• Postoji subjekt (bilo rascijepljen, bilo otuđen).
• Postoji supstancija (društvo, država, kultura, kapitalistička mašinerija) s kojom je subjekt u dijalektičkom odnosu.

Kada se Žižek bori protiv kapitalizma, on se bori protiv simbola, fetiša i fantazija. No, on ostaje nemoćan pred čistom materijalnošću tehno-genetskoga koda koji ne funkcionira na razini smisla, fantazije ili potiskivanja. (v. https://www.amazon.com/dp/1859842917?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback )

Tehnosfera ne potiskuje, ona konstruira. Freudov i Lacanov aparat počiva na pretpostavci represije (zabrane) i rascijepa. Tehnosfera (kroz algoritme, umjetnu inteligenciju, CRISPR i biotehnologiju) ne zabranjuje želju; ona je genetski i algoritamski programira unaprijed. Više nema transgresije jer nema ni klasične zabrane. Za Lacana je Realno ono nemoguće, traumatsko jezgro koje izmiče simbolizaciji (npr. smrt, goli nagon). Međutim, u tehno-genetskoj konstrukciji, sama smrt i biologija postaju tehnički problemi koje treba riješiti (bio-inženjering).

Ono što je nekada bilo traumatsko Realno prirode, sada je operativni kod. Psihoanaliza zahtijeva ljudskog subjekta s nesvjesnim. Tehnosfera je, međutim, post-humana i ne-subjektivna. Algoritamski sustavi ne operiraju putem “jezika” u lakanovskom smislu (koji generira dvosmislenost i želju), već putem digitalnog koda i signala koji ne ostavljaju prostor za nesvjesne omaške (Fehlleistungen). Kiborg ili transhumano biće nema Freudov id niti Lacanov objet petit a – njezini pogoni nisu nagoni smrti, već povratne petlje (feedback loops) optimizacije podataka.

Psihoanaliza je bila „savršen“ terapeutski i kvazi-filozofski alat za epohu građanskoga subjekta – za “čovjeka” koji pati od neuroza unutar buržoaske obitelji i nacionalne države kao Hegelov objektivni duh na vrhuncu. Danas, kada tehnosfera usisava subjektivni duh i pretvara ga u puki podatkovni čvor (data point), a biotehnologija redefinira animal rationale na razini nukleotida, psihoanaliza doista promašuje bitak. Ona pokušava analizirati “dušu” i “krivnju” tamo gdje se odvija čista, imanentna kibernetička konstrukcija. Umjesto dijalektike subjekta i otuđenja, suočeni smo s tehnološkom supstitucijom samoga čovjeka.

3.

Pojam čovjeka u čitavoj metafizici je jedinstven u razlikama: Aristotelov animal rationale (zoon logon echon) koji završava s Hegelom koji čovjeka supsumira pod pojam duha (Geist) i to kroz dokidanje njegove biološke supstancije i postajanja umnim i ćudorednim subjektom. No, to je ujedno i kraj “čovjeka” u antropocentričnome vidu jer je s Hegelom zadan smrtni udarac svakoj antropologiji (kritika Kanta). Nakon toga jedina prava definicija čovjeka koja dovršava i nadilazi metafiziku jest Heideggerov tubitak (Dasein) koji se određuje iz biti egzistencije, koja nije život, već nabačaj smisla bitka polazeći od horizonta djelovanja tubitka. Što čini psihoanaliza?

Ona “čovjeka” de-naturira, de-subjektivira, de-objektivira i postavlja ga kao subjekta bez supstancije ili kao animal i-rationale. Nagoni, nesvjesno, traumatsko, želja, potiskivanje, užitak itd. samo su pojavni oblici transcendentalne iluzije da taj i takav de-subjektivirani subjekt vlada sobom i Drugima i zato je kraj psihoanalize nužno početak homo kybernetesa kojemu bit podaruje autopoiesis tehnosfere. (v. https://bookshop.org/p/books/the-superfluity-of-the-human-reflections-on-the-posthuman-condition-zarko-paic/68deaf2a13a9836c?ean=9783796548376&next=t )

Psihoanaliza nije spasila čovjeka od hegelovske konceptualne smrti, već je provela njegovu ontologijsku eutanaziju, pripremajući teren za kibernetički autopoiesis tehnosfere. S Hegelom antropologija umire. U Fenomenologiji duha, čovjek kao biološko biće (zoon) biva dokinut (aufgehoben) u procesu samorefleksije duha. Čovjek je za Hegela samo privremeno sredstvo duha; on mora žrtvovati svoju animalnu supstanciju da bi postao slobodan, umni subjekt. Heidegger stoga uviđa da je ta tradicija zapravo zaborav bitka (Seinsvergessenheit). Svojim pojmom Dasein (tubitak) on siječe svaku vezu s čovjekom kao animal rationale ili kao čistim Descartesovim cogitom. Tubitak nije niti “život” (biologija) niti “duh” (metafizika), već čist nabačaj, otvorenost u kojoj se bitak uopće može pojaviti kroz horizont vremena. Heidegger time dovršava metafiziku, ostavljajući “čovjeka” bez supstancijalnog oslonca.

U tom vakuumu nakon propasti metafizičkoga subjekta, psihoanaliza (Freud i Lacan) nastupa kao prividna alternativa, ali ona zapravo dovršava destrukciju. Ono što ona čini jest radikalno čišćenje terena za kibernetiku:

De-naturacija ꟷ Psihoanaliza pokazuje da čovjek nema “prirodu”. Nagoni (Triebe) nisu biološki instinkti; oni su od samog početka denaturirani, zastranjeni i posredovani simboličkim jezikom ili traumatskim Realnim.

De-subjektivacija i de-objektivacija ꟷ Subjekt psihoanalize više nema supstanciju (bilo dušu, bilo tijelo). On je čisti rascjep, manjak, praznina oko koje kruži nagon.

Transcendentalna iluzija ꟷ Svi ključni psihoanalitički pojmovi – nesvjesno, potiskivanje, užitak, želja – zapravo su pojavni oblici transcendentalne iluzije o autonomiji. Psihoanaliza misli da analizira dubinu ljudske drame, a zapravo opisuje simptome tranzicije. Ona opisuje očajnički pokušaj subjekta da upravlja onim što je njime već ovladalo (Veliki Drugi, jezik, struktura). Psihoanaliza je stoga bila tek requiem za humanizam. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nova-teorija-subjekta-i-pitanje-slike/ )

4.

Zato je kraj psihoanalize povijesno-bitna nužnost. Kada se “čovjek” jednom potpuno de-supstancijalizira, de-naturira i svede na praznu strukturu (kod Lacana strukturiranu kao jezik), on postaje savršeno kompatibilan s kibernetičkim kôdom. Lakanovsko nesvjesno strukturirano kao jezik još uvijek je računalo na ljudsku patnju, nesporazum i traumu. Međutim, tehnosfera eliminira dvosmislenost jezika i zamjenjuje je binarnim kodom i algoritmom.Život i svijet se više ne razumiju (Heidegger) niti se žele (Lacan); oni se tehno-genetski konstruiraju. Sustav se samoregulira, samoreproducira i samostvara (autopoiesis). Homo kybernetes je biće koje dolazi nakon čovjeka. Njegovu bit više ne određuje ni um (Vernunft) ni nesvjesni nagon, već povratna petlja (feedback loop) s tehnosferom. Njegovo tijelo je genetski kodabilno, njegov um je algoritamski predvidljiv. Ono što je psihoanaliza zvala “želja” i “užitak”, u kibernetičkome sklopu postaje puka optimizacija petlji (loop) unutar digitalnoga sučelja.

Psihoanaliza je stoga teorijski zakazala jer je bila slijepa za vlastitu povijesnu ulogu. Ona je bila samo most preko kojeg je metafizički subjekt prešao u kibernetički post-subjekt. Ona je demontirala metafizički traumatiziranoga čovjeka, ali je ostala nijema pred činjenicom da tehnosfera ne treba njegovu dramu, već njegove podatke.

Trauma, užitak i de-sublimno Ono posljednja su trijada ovog kraja psihoanalize.