Otišao je A. jučer, mojim letom, kojim uvijek idem iz Zagreba, našim letom za Nicu, onim Lufthansinim u 13.20 u Menton odraditi svibanjsku kvotu predavanja. I prirediti sve za ljeto, vratiti stvari, oprane i ispeglane u ormare, knjige, slike vazice i detalje u naš novouređeni smještaj, naš mali mentonski dom. Slike mi ne šalje, kaže iznenadit ćeš se, i svidjet će ti se jako. Nismo na to imali puno utjecaja, dizajnerica je dala samo izbor nijansi i s bordurama ili bez, ali on kaže da će mi se svidjeti jako.
Vidim samo vizure s morske strane, kroz otvoren prozor, palme kako me dozivaju i čujem šum azurnog mora.
Sada već brojim dane, malo više od četrdesetak, do Mentona, i sve u meni titra čežnjom- onom djetinjom kakva je bila nekada kad bih se spuštala prema Jablancu dok me tata vozio baki na otok u našem plavom “Hilmanu”.Davno se ta čežnja izgubila, i primiješali su joj se bolni osjećaji koji su pratili rastakanje kulture i duha otoka i nasilje nad njegovim pejzažima, nebrigu o centru grada u kojem su sve nekadašnje emocionalne kote, i restorani poput Granda, sa svojim kariranim stolnjacima na okruglim stolovima ispod starih pitospora, postali unificirani, neautentični objekti, biznis rapske albanske zajednice.
Sada ponovo titram, ponovo čeznem, za mojim pastelnim gradom, njegovim okruglim mediteranskim stolovima od bijelog kovanog željeza, plavo bijelim suncobranima, onim malim okruglim, ne četvrtastim, pivničkim iznad stolaca od uglatog ratana. Čeznem za njegovim festivalima, vrtovima, za Fragonardov parfemima, za našim slikarskim šetnjama.
Gotovo Prustovski, Menton je kraj moje potrage za izgubljenim vremenom, za bojama, slikama i mirisima u kojima je sačuvana nevinost dječjeg pogleda, u okolini koja je netaknuta gramzivošću, banalnošću, trivijaliziranjem. Ćutim kako ljubav prema gradu raste, iz godine u godinu, i moje su čežnje sve snažnije i toplije.
Ljubomorno, dakle, kao pravi introvert, čuvam svoj mentonski život, kao svoje utočište, da ga pogledi ne obezvrijede, da u njega ne prodre ikakva banalnost i trivijalnost, Znam da ne može doživjeti sudbinu Raba, no ipak, u godinama sam kad se najbitnije zbiva kad se ugase svjetla pozornice, prestanu sve uloge, i društvene i familijarne i spusti se zastor prema publici. Tada počinje prava dinamika i okus života, u njegovoj dragocjenosti i njegovoj biti.
Menton, doista jest, grad u kojem sam susrela svoju bit, svoj iskon. Djetinje brojim koliko još puta spavam, dok ti ne sletim u naručje, izabrani grade moj.