Pišu: Denis Kuljiš
i Vladimir Klinger

Poslije završetka španjolskog građanskog rata, gensek PCE, Jose Diaz Ramos izradio je analizu s poukama iz neuspjeha u građanskom ratu. Kako je već bio vrlo bolestan i uskoro je umro od raka, moguće je da je Tito, kao visokopozicionirani logističar u Parizu, toj analizi nešto doprinio, iako je u doba izlaska časopisa «Boljševik», teoretskog organa Kominterne gdje je članak objavljen u veljači 1940 , već bio u Carigradu.

Pouke su, zapravo, bile dalekosežne, pertinentne za svaki narodnofrontovski pokret otpora u Južnoj Evropi, pogotovo za budući rat protiv okupatora u Jugoslaviji i Grčkoj, ali, s obzirom da su neke iste greške ponovljene, pitanje je jesu li pouke zaista interiorizirane, kako u Moskvi, tako i u kompartijama koje su implementirale moskovske direktive.

Bez obzira na to je li sudjelovao u redigiranju članka za “Boljševik”, Tito je isprva ponovio osnovne pogreške u vođenju rata. Ustanak u Užicu, Crnoj Gori i Dalmaciji završio je porazno – prva ratna godina bila je debakl na svim frontovima. No to samo znači da pouke iz španjolskog građanskog rata nisu usvojili u moskovskoj centrali, odakle su dolazile instrukcije da se odmah ide na ustanak, te da komunistički kadrove izlaze iz gradova i idu na teren te izvode diverzije, kako bi se umanjio pritisak na Crvenu armiju. To nisu bile realne vojne mjere, nego su isforsirane slomom sovjetskog fronrta. Istodobno, Kominterna je «po špranci», po starom idejnom obrascu insistirala na stvaranju narodnofrontovske zajedničke komande s četnicima, što je trebalo potaći nacionalno-oslobodilački rat. Polazilo se od premise da će epicentar otpora biti u Srbiji. U stvari, Srbija je mirovala sve do jeseni 1944. godine. Nakon užičkih događaja, nastalo je dugotrajno zatišje. Prema izvješću Hermanna Neubachera, Hitlerova političkog komesara za Balkan , okupaciju je osiguravao jedan njemački policijski bataljon, bugarske okupacione trupe, te pripadnici Nedićeve Državna straža i Ljotićeva Zbora, sveukupno desetak tisuća momaka naoružanih trofejnim streljačkim oružjem, dok su četnici čuvali sela od partizana, a antikomunistički eksperti beogradske policije asistirali njemačkoj Državnoj tajnoj policiji (Gestapo) u očuvanju poretka u prijestolnici. Za cijelog Drugog svjetskog rata u Beogradu je u doba okupacije, prema prilično pouzdanim podacima, smrtno stradao samo jedan njemački vojnik!

Do podjednako katastrofalnog poraza u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj godini rata došlo je zbog pogrešne, “španjolske” strategije poticanja općeg narodnofrontovskog ustanka. Usiljeno se optira i za ustanak u Dalmaciji, koja nije bila politički zrela za otpor jer je talijanska okupacijska vlast isprva nastojala pridobiti stanovništvo, a teren je zaposjela brojnim snagama, koje za razliku od njemačkih nisu napustile ratište, nego su tu ostale trajno garnizinirane. Glavna komanda (Comando Superiore FF.AA. “Slovenia e Dalmazia – SUPERSLODA) raspolagalo je trupama 2. armije sastavljene od pet korpusa, od toga jednog motoriziranog i jednog konjičkog, ukupno četrnaest divizija i jednim odredom alpinaca. Bile su raspoređene u Sloveniji, Dalmaciji i Crnoj Gori, a osim toga odmah su naoružali lokalne pomćne odrede M.V.A.C. (Milizia Volontaria Anti Comunista) koje su bile podijeljene na katoličke, grčko-ortodoksne i muslimanske formacije. Sveukupno im je podijeljeno oko 30.000 pušaka.

U Crnoj Gori ustanak je spontano buknuo već 13. jula 1941. i tu se se komunisti pokušali nametnuti kao ekskluzivno vojno vodstvo, dok su u pozadini terorom provodili sovjetizaciju, što nije bila dobra ideja – u tim katunima vječno vlada zakon krvne osvete. U Užicu, partizani su pokušali podijeliti vlast sa četnicima, naoružali su radnike, digli crvenu zastavu i proglasili neznabožačku republiku. U Dalmaciji, herojski su i uludo poginuli pipadnici Prvog splitskog odreda i šibenski komunisti, njih dvadeset i pet, među kojima je smaknut strijeljanjem s leđa i Rade Končar, član Politbiroa CK KPJ .

Titovoj superiornoj inteligenciji ostalo da procesira sva tri krupna promašaja u prvoj godini partizanskog ustanka. Ono što je zatim, od 1942. ustanovio kao svoj smjer, pa ga nametnuo i u Hrvatskoj, u Sloveniji, a zatim posvuda, vrlo je kompleksno rješenje, koje do sad, zapravo, nitko nije analizirano kao sklop političke i vojne strategije… Ali, iz te jedinstvene kombinacije, proizašao je uspjeh njegova revolucionrnog prevrata u Jugoslaviji, dok je ustanak u Grčkoj, u podudarnim okolnostima, ali bez Titove komande, njegove koncepcije, menadžmenta i kredibiliteta, naposlijetku propao.

Španjolski rat je prekretnica u političkom smislu: tu se dokazuje nemoć doktrine popularne fronte, a pouke izvlače operativci s Titom u prvom planu – umjesto narodne fronte treba osnivati strukture narodne vlasti (NOO), koji su Titova glavna inovacija u povijesti svjetskih insurekcija. Narodna fronta stvara se, dakle, kao organ pozadine, dok u organizaciji oružane borbe treba djelovati samo gerilski. Vidimo tu jednu generacijsku promjenu: nakon Dimitrova i Togliattija mlada generacija izvlači pouke iz španjolskog rata i bez nekog posebnog partijskog treninga i teoretske egzegeze u kominternovskom idejnom laboratoriju… Nakon pada Francuske i sam Staljin, uostalom, više ne zna šta bi s Dimitrovom i njegovim narodnim frontovima. Kominterna od 1940. zapravo životari. Njezino ukidanje 1943. daje partijskim organizacijama koje moraju djelovati isključivo u konspiraciji, slobodne ruke. Ali, samo je Tito još u igri, ostalih partija u Europi zapravo više i nema. Ostali su, dakle, Tito i Mao. Oni nalaze slično rješenje. To je kraj priče o narodnim frontovima, odnosno o moskovskom političkom monopolu u dizajniranju komunističkih revolucionarnih pokreta.

Tito je u Jugoslaviju došao s instrukcijama da razvija agenturnu mrežu, odnosno «uspostavi posebni kominternovski obavještajni kanal kroz Evropu», a samo je njemački iznenadi napad na Jugoslaviju spriječio da se aktivira. Paralelno, on uspostavlja narodnofrontovske okvire, ali formula koja iziskuje povezivanja s građanskim strankama i nacionalnim pokretom, ostat će u referatskom virtualitetu. Uostalom, poslije pakta Ribbentrop+Molotov napušta se narodnofrontovski format jer Partija mora u totalnu ilegalu, a na sceni više nema koalicionih partnera. Više nije moguće ni posredovano djelovanje kroz masovne organizacije, budući da režim preuzima sindikate, ženske asocijacije i omladinski pokret, uključujući skaute. Od političkog instrumenta partija se pretvara u čistu obavještajno-subverzivnu mrežu.

Uostalom, Tito uopće ne vjeruje u narodnofrontovske koalicije. On je lenjinist, trockist ili monarhist, utoliko što vjeruje jedino u prevrat, revoluciju i samodržavlje, a ne u podjelu vlasti. Zato su i njegove nacionalne Komunističke partije – aktivi, koji se mogu emancipirati od apstraktne KPJ, ali ne i od njegova vlastitog vodstva, a osim toga, prilično su arbitrarno ustrojeni, ne osobito reperezentativni. U Hrvatskoj su, recimo, od tri člana najužeg rukovodstva dvojica Srbi. Nije važno što si, nego jedino odakle si, poznaješ li lokalne prilike, s tim što Tito najsposobnije kadrove stalno rekombinira u skladu s potrebama implementacije svoje šeme, rukovodeći tvrtkom preko upravnog odbora koji sačinjava ne više od desetak jako pouzdanih i sposobnih, njemu posve odanih ljudi.

(Iz knjige Vladimira Klingera i Denisa Kuljiša: Tito neispričane priče koja je danas promovirana u Mimari)