Piše: Romano Bolković

Dejan Jović, glavni analitičar u Uredu Predsjednika Republike – tvrdi član predsjedništva HDZ-a Andrija Mikulić – angažiran je u Uredu dok još nije bio proveden do kraja postupak sigurnosne provjere. Mikulić pritom dodaje da je Jović: „Osoba koja se javno zauzimala za očuvanje Jugoslavije, osoba koja je bila protiv samostalnosti Republike Hrvatske i osoba koja se javno zalagala da Republike Hrvatske ne ulazi samostalno u Europsku uniju već da čeka Srbiju.“
Dejan Jović vrlo često o bitnim pitanjima hrvatske politike ne misli što ja mislim, ali, on to tako argumentirano misli, da mi je njegovo mišljenje presudno: ono je jedno od dva, tri mišljenja koja uvažavam kao izazov svome stavu, kao pobudu koja me nuka da promislim stvari iznova, koja me naprosto motivira da mislim, i zato sam dužan razmotriti ovu optužbu na račun Dejana Jovića i, odmah da anticipiram, uzeti ga u zaštitu. Jasno, za sporije među nama moram kazati: ne, Dejan Jović i ja, nažalost, ne stižemo piti kave i viđati se, jer nam to dani i poslovi ne dopuštaju, i ne ću braniti Jovića pristrano, kao prijatelja. Jednostavno ću kazati ono što netko mora, jer fascinantna ja ta šutnja o Joviću, štoviše šutnja i onih koji bi mogli kazati ponešto u njegovu korist, jer znaju Dejana, poznaju njegov rad, nisu im strani njegovi stavovi.
Sve to izostaje.
Izostaje, iako za to nema razloga, i, to je razlog više da se pozabavim izostankom te reakcije: Zašto se šuti o Dejanu Joviću?
Da vidimo prvo argumente:
Isprva se tvrdilo da savjetnici Predsjednika nisu prošli sigurnosnu provjeru. Sada se u istom listu koji je to naveo tvrdi suprotno: Dejan Jović je prošao sigurnosnu provjeru.
Ali, sada počinje sofisterija: provjera je učinjena pet mjeseci nakon Jovićeva imenovanja.
Je li to točno? Ni to nije točno. Provjera ja zatražena na vrijeme i dovršena je na vrijeme: tih pet mjeseci o kojima se govori, a riječ je o polovici srpnja 2010. Godine kada Jović dobija uvjerenje o sigurnosnoj provjeri koja mu omogućava pristup klasificiranim podacima stupnja vrlo tajno, Jović i nije bio u Uredu nego – u Britaniji, gdje je radio kao profesor. Sam Jović o tom interegnumu i opet logično kaže: „Čak i kad bi bilo istina (a nije), to bi samo moglo značiti – kao što je i značilo – da ja u tom međuvremenu ne mogu imati pristup informacijama koje nose oznaku tajnosti – i ništa drugo.“ Uvjerenje o sigurnosnoj provjeri Dejana Jovića, da stvar bude zanimljivija, izdano je za vladavina HDZ-a. Tijekom dvije godine, od 2004. do 2006., Jović je bio posebni savjetnik dvoje HDZ-ovih ministara vanjskih poslova, i tada HDZ nije tražio sigurnosnu provjeru za to mjesto, niti je ikoga smetalo nešto više i gore, da uvedemo polako i taj motiv – “razlozi” zbog kojih je Jović danas sumnjivo lice sad nemaju nikakve veze sa sigurnošću, nego s političkim stavovima: da se Jović zalagao za Jugoslaviju, da je osoba koja je bila protiv samostalnosti Republike Hrvatske i osoba koja se javno zalagala da Republike Hrvatske ne ulazi samostalno u Europsku uniju već da čeka Srbiju. Ponovimo: ništa od tih stavova HDZ-u nije smetalo dvije godine, kad je Dejan Jović savjetovao dvoje HDZ-ovih ministara vanjskih poslova? Zašto je to onda danas razlog za odbijanje sigurnosnog uvjerenja ako su politički stavovi ikada razlog za odbijanje takvog uvjerenja?
Recimo da je tome tako: da je inkompatibilno biti savjetnikom RH ili štoviše glavnim analitičarem u Uredu Predsjednika RH i zagovarati očuvanje Jugoslavije; bilo bi shvatljivo tada inzistirati na neumjesnosti imenovanja osobe takvoga stava suradnikom Predsjednika Republike Hrvatske. Recimo, Tomislav Jakić je takva osoba: on je tek po isteku dva mandata dao do znanja da je boravio 10 godina na plaći RH u Uredu Predsjednika Republike, a da o Hrvatskoj u usporedbi s Jugoslavijom ne misli ništa dobra. Ali, jesu li nabrojani stavovi zaista politička pozicija Dejana Jovića?
Propitajmo ih, ispitujući prva dva u jednom ogledu, jer čine cjelinu:
1. Dejan Jović zalagao se za očuvanje Jugoslavije. i 2. Jović je osoba koja je bila protiv samostalnosti Republike Hrvatske.
Očito je da je ovo jedan te isti stav: ako se zalagao za očuvanje Jugoslavije, Jović je osoba kaoja je bila protiv samostalnosti Hrvatske. Ali – to naprosto nije istina. Nema veze. Dejan Jović pisao je o razlozima raspada SFRJ. Zbog svoje analize doživio je ozbiljnu kritiku s lijeva, recimo Buden ga je napao da minorizira ulogu nacionalizma kao glavnog čimbenika procesa disolucije bivše države: Jović je naime smjelo ponudio tezu o političkim i ideologijskim razlozima raspada, od kojih je presudan onaj o odumiranju države. Tu je tezu moguće svesti na sljedeće: u svojoj knjizi Jović „bivšu državu određuje kao ideokratsku, objašnjavajući da se radi o političkoj tvorevini koja je integrirana zahvaljujući ideologiji iz koje se generira socijalna stvarnost. To je i središnja teza knjige, koja raspad Jugoslavije prvenstveno objašnjava nestankom i utrnućem (komunističke) ideologije. U ideološkoj matrici jugoslavenske komunističke partije nalazila se marksistička vizija odumiranja države. Prema autoru, politički akteri u Jugoslaviji revno su provodili u život ideju odumiranja države, što je in ultimalinea bilo kobno za njezinu dezintegraciju.“ Jednu od najtežih i najžešćih kritika, a usto i stručnu, dobio je od poznate beogradske povjesničarke Olivere Milosavljević, profesorice povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koja je Jovićevo tumačenje raspada nazvala – fatalističkim. Amnestiranje nacionalističke desnice radikalna ljevica Joviću nije oprostila: jugoslavenski komunistički ideolozi, prije svih upravo Edvard Kardelj, upropastili su Jugoslaviju zato što su je pokušali izgraditi na ideologiji odumiranja države, bila je teza koja je, navodno, rehabilitirala mogućnost obrane nacionalne pozicije: jugoslavenske ili hrvatske, svejedno. Osebujan prigovor: Jović je tako iz perspektive hrvatskog nacionalizma sporan jer nije Hrvat, jer ne zagovara hrvatske nacionalne interese, dok je s motrišta radikalne ljevice upravo Jović alibirao taj nacionalizam! Prigovor koji nas nuka da daljnje istraživanje, jer, očito, jedno od ovoga, ili oboje, nije istina.
Dejan Jović nije se zalagao za očuvanje Jugoslavije. Dejan Jović u svojim je radovima samo pokazao insuficijentnost hrvatske nacionalističke pozicije, recimo ovim riječima: „„Komunisti su znali da nije svaka Jugoslavija prihvatljiva, i – zapravo – mislim da su imali pravo oko toga. Nijedna država nije prihvatljiva pod svaku cijenu, barem ne onima koji nisu bezuvjetni nacionalisti. Dakle, treba vidjeti je li raspad jedne države (prethodne) i stvaranje nove (nasljednice) doprinos onim vrijednostima koje su nam važne: npr. mir, sloboda, stabilnost, solidarnost, whatever…. Jesu li 1990-e napredak u odnosu na 1980-e, ili ne? Ili su povratak u 1950-e.“
Jasno da su ovakvi Jovićevi stavovi dovoljan zvono za uzbunu, ali, činjenice su neumoljive: Kardelj je zaista znao da nije svaka Jugoslavija prihvatljiva – kad Jović taj isti kriterij predmeće hrvatskom nacionalizmu, onda on ne govori o bezuvjetnoj neprihvatljivosti postojanja Hrvatske, nego o pitanju: je li ona Hrvatska koja je nastala devedesetih, zapravo pad na razinu jugoslavenskih pedesetih: onih pedesetih o kojima je čak i Jugoslavija osamdesetih kritički iskreno govorila, za razliku od današnje Hrvatske koja nije u stanju suočiti se sa sobom devedesetih. To je Jovićeva pozicija: jesmo li slobodniji i solidarnije, jesu li mir i stabilnost ovog podneblja veći no pedesetih ili osamdesetih? Jesmo li se izborili za vrijednosti zbog kojih nam se valjalo boriti? Dejan Jović vrlo često o bitnim pitanjima hrvatske politike ne misli što ja mislim, ali, on to tako argumentirano misli, da mi je njegovo mišljenje presudno: ono je jedno od dva, tri mišljenja koja uvažavam kao izazov svome stavu, kao pobudu koja me nuka da promislim stvari iznova, koja me naprosto motivira da mislim: Jesmo li napravili bolju zemlju no što je bila Jugoslavija? Ha? Prijatelji, sugrađani, Hrvati – jesmo li? I jesmo li Jugoslaveni ako se to pitamo? I, ako znamo odgovor, zašto nismo napravili bolju zemlju, i, ako znamo odgovor, zašto o svojoj vlastitoj krivici šutimo? Ili nam je Jović kriv za to, jer postavlja suvišna, neugodna pitanja, pitanja koja imaju to neugodnu svojstvo da nas nukaju da mislimo, da promislimo što ćemo odgovoriti.
Ne, Jović nije branio očuvanje Jugoslavije. Jović je pitao: Zašto se morala raspasti? Dao je i neke odgovore, jasno, presložene za budale kojima je samo to pitanje dovoljno: ta, kakvo je to pitanje? Pa morala se raspasti, jer jedina nam i vječna Hrvatska i tako dalje i tako dalje. Kakva idiotarija! Jedina nam vekivječna Hrvatska i dan danas bi bilo dio SFRJ da nije bilo svjetskopovijesnoga sloma komunističkog projekta, ali o tome u Hrvatskoj nitko ne smije ni zucnuti, i, zanimljivo, čak se ni nacinalistički odgovori, recimo Tuđmanov, ovdje ne znaju, jer se ne tumače, da ne bi podsjetili na pitanje: Tuđman je, recimo, o tome govorio u UN, dva puta, o ulozi pozitivnog nacionalizma koji je odigrao, po njemu, veću ulogu u raspadu Lagera no demokratske ideje Zapada, ali, kao da to itko ovdje čita, zna i promišlja – što je to za Tuđmana taj pozitivni nacionalizam, mogu se kladiti, ne bi znao niti jedan živući hadezeovac, ako uopće zna i za samu sintagmu.
U riječ: Jović nije branio očuvanje Jugoslavije, nego se pitao o razlozima njena raspada. Jedan od njegovih odgovora, variran u nekoliko tekstova, dovodi u pitanje brojne razloge hrvatske nacionalne dogmatike: Jović, primjerice, tvrdi da je „socijalistička Hrvatska prihvatila Titov koncept socijalizma ne samo zato što su sve alternative tom konceptu bile poražene, nego i zato jer je on u većoj mjeri od bilo kojeg prethodnog koncepta osiguravao ostvarenje glavnih hrvatskih političkih ideja u 20. stoljeću, te je osiguravao pretpostavke za stabilnost i mir unutar same Hrvatske. Nova Jugoslavija htjela je riješiti „hrvatsko pitanje“ na način da prihvati glavne zahtjeve predratne hrvatske politike – republikanstvo i federalizam – ali tako da ih poveže s dubljim problemima klasne, nacionalne i druge neravnopravnosti koja je postojala u predratnoj Jugoslaviji.“
Jest, malo je neugodno prisjetiti se da povijest ne počinje od devedesete, da nam je valja promisliti i prije godine nulte, i Jović svojim pitanjima i odgovorima koje nudi zapravo osporava onaj korpus uvriježenih znanja nad kojima je obavljena brižljiva ideološkopolitička selekcija koja su već toliko poslovična da spadaju u – nacionalnu mitologiju. Fundamentalan je takav odgovor na pitanju o razlozima zbog kojih je Hrvatska nastala. Da dodatno izazovem nered, rekao bih da su Joviću dvije pretpostavke svakako tu problematične. Prvo, da ako govori da je nacionalizam napravio štetu Hrvatskoj, zašto pretpostaviti da time “amnestira” Miloševića? Ako je hrvatski nacionalizam napravio štetu svima, pa i Hrvatskoj, onda je valjda logično da to isto misli za sve nacionalizme. Spominjati Miloševića u kontekstu hrvatskog nacionalizma je ne samo nepotrebno nego i besmisleno. On ga je pomogao sagraditi, i ako ikome trebaju hrvatski nacionalisti dići spomenik na Trgu bana Jelačića, to je: Miloševiću. Bez njega ne bi bilo Hrvatske (kao što je ne bi bilo ni bez Staljina: vidi samoodređenje naroda). Tu dolazimo do drugog pitanja, a to je: Zašto se misli da su Hrvati htjeli nezavisnost? Isto pitanje odnosi se na Srbe (koji nikad nisu proglasili nezavisnost), i sve druge jugoslavenske narode, osim Slovenaca. I mnoge druge narode na svijetu. Većina država nastaje ne zato što ih narod želi, nego zato što se prethodne države povuku, raspadnu ili ih jednostavno ostave nezavisnima. Hrvatska nezavisnost je daleko više rezultat nužnosti nego autohtone želje. O tome postoje empirijski dokazi, a i slijed događaja (kad se apstrahira njihova mitologizacija kasnije) to pokazuje. Pa zašto Franjo Tuđman nije u svibnju 1991 postavio jasno Da ili Ne pitanje, nego je kombinirao s idejom konfederacije? Zato što nije bio siguran da može dobiti većinu na bilo koje drukčije postavljeno pitanje, od onog kako ga je postavio. U tom smislu kritika onih koji se pitaju o “pravu” Hrvata na državu je problematična. Nije pitanje “prava” (pravo nema nitko, postoji samo načelo samooodređenja, ne i pravo na samoodređenje: kad bi bilo pravo: tko bi ga dao, i zašto nije onda univerzalno primjenjivo?), nego je pitanje nedostatka želje za nezavisnošću. Ne želi svaki narod državu: zapravo, ulazak u EU je pokazatelj da većina naroda ne zna što bi sa samostalnom državom, a ne zna što bi zato što je nikad nije ni htjela. Od 193 država na svijetu, 143 su nastale nakon 1945. Od toga je najmanje 100 nastalo da nikad nisu imale ni blagu ideju da će biti država. Indija, recimo – Britanci se povukli, i evo radite šta hoćete. Jedna, dvije, tri države? We don’t care. Cijela Afrika, pa u tome je uzrok propasti tih država. Makedonija? Bosna?
Naravno, nakon ovakvih pitanja i problematiziranja uvriježenih, oprobanih odgovora, reakcija je neminovna histerija. Pametnije bi bilo trezveno razmisliti još jednom. Jer, jednom ćemo samima sebi, ne Joviću, morati ponuditi razuman odgovor.
3. Jović je osoba koja se javno zalagala da Republike Hrvatske ne ulazi samostalno u Europsku uniju već da čeka Srbiju.“
Ni ovaj argument nije točan ni istinit. Dejan Jović zagovara što brži ulazak Srbije u EU iz sasvim jednostavnog razloga: „Ne bi bilo dobro da u Europi nastane rupa, da postoji jedan dio koji nije dio cjeline. Kada bi stalno postojala granica između Hrvatske i ostalih država regije te između tih država međusobno, stalno bi jačale svakakve nacionalističke tendencije. Strogo čuvane granice nisu najbolja garancija za našu sigurnost. Najveća garancija sigurnosti su dobri odnosi sa susjedima i ostalim državama u regiji unutar istog okvira. Pored toga, pozitivno bi bilo da se i druge države oko nas razvijaju u istom demokratskom smjeru. Moguće EU članstvo može pri tom pomoći. Takav je učinak ta mogućnost imala i u slučaju Hrvatske.“ Jovićev je stav već doživio povijesnu potvrdu: pišući o mogućem jačanju liberalnih i konzervativnih tendenci po ulasku Hrvatske u EU, Jović je pametno anticipirao mogućnost obnavljanja nacionalističkih tenzija na granicama dodira: što se dogodilo u Vukovaru? Što se uostalom događa, ako je vjerovati većini tumača u Hrvatskoj, u BiH? Jović je, jednostavno, sugerirao da bi brzi ulazak ostatka zemalja nastalih raspadom Jugoslavije u EU stabilizirao ovu regiju, inzistirajući i opet na vrijednostima kao što su mir, sigurnost, stabilnost… Jović je dosljedan: stalno priča o istom klasteru vrijednosti, ali u nas su one na malo cijeni.
Ovaj argument je perfidan: izostavlja početak procesa ulaska zemalja bivše SFRJ u EU. Naime, 2002. godine Jović jest zagovara regionalni pristup, ali ne takav za kakav ga se optužuje: kao da bi, po ulasku Slovenije, Jović sugerirao da Hrvatska i Srbija uđu u EU zajedno, u isto vrijeme. Evo što je Jović prije 12 godina o svim ovim temama govorio:
„Hrvatski put u Bruxelles uvjetovan je regionalnim paketom, odnosno spremnošću za potpisivanjem i sklapanjem odgovarajućih institucionalnih veza s državama neojugoslavenske regije, što se mnogima čini kao uvod u sklapanje nove neobalkanske unije na novim principima. Ulazak u EU je uvjetovan mnogo čime, pa i dobrim odnosima sa susjedima. Ne traži se to samo od Hrvatske, nego od drugih zemalja u regiji, uključujući i Sloveniju koja je u prvoj skupini, pa ipak mora riješiti svoje probleme s Hrvatskom prije nego uđe u EU. Ja sam pristaša regionalnog pristupa, upravo zato što mislim da Hrvatskoj nije u interesu da neke zemlje u regiji uđu u EU prije od drugih. Naime, granica između zemalja članica i onih koje to nisu bit će tvrđa nego što je danas granica između EU-a i njezinih susjeda.
Znači li to i uvođenje viznog režima na granicama?
Na nekima od njih uvest će se vize, ne zato što bi to dvije države o kojima se radi htjele, nego zbog zahtjeva drugih država u Schengenskoj grupi. Ako recimo Slovenija uđe u EU prije Hrvatske, onda će revni Slovenci, što iz razloga vlastita nacionalizma i netrpeljivosti prema Balkanu, a što zbog stvarnog pritiska iz EU-a da moraju biti rigorozni na granici, praviti Hrvatima puno veće probleme pri ulasku nego što im sada prave Talijani.“
Ovdje ću napraviti stanku: I, jesu li revni Slovenci pravili probleme pri ulasku, puno veće no Talijani, i to ne samo pri ulasku u Deželu, nego ulasku Hrvatske u Uniju? Idemo dalje:
„Ili, ako uđe Hrvatska, a ne uđe Bosna i Hercegovina, imat ćemo obnovu neke vojne granice po cijelom teritoriju, što Hrvatskoj nije u interesu ni iz ekonomskih, ni iz vojnih, ni iz političkih razloga. Prema tome, najbolje bi bilo da svi uđu u EU odjednom. To bi recimo iznimno pomoglo hrvatskom turizmu, koji bi procvjetao tek kad bi Dubrovnik ponovno postao dostupan i Srbima, i Makedoncima, i Bosancima, i Crnogorcima, a ne da bude pretvoren u vojnu krajinu Europske unije.“
Oprostite, kako je ono nedavno glasio argument brojnih domaćih analitičara kada se spojminjala dužina granice s BiH u kojoj je uzavrelo, rekli smo, uglavnom zbog bošnjačke strasti za državom? I, sada dolazimo i do Zapadnoga Balkana i obnove Jugoslavije:
„Međutim, ne vodi li to postupnom, ali postojanom stvaranju neke nove jugobalkanske unije?
Ne vjerujem da je moguće obnoviti Jugoslaviju, jer za to nema interesa ni u jednoj zemlji nasljednici Jugoslavije, uključujući i Srbiju. Države se uostalom teško obnavljaju jednom kad se raspadnu. Kao demokrat, poštujem volju većine, iako ne dijelim danas prevladavajući stav da je Jugoslavija bila neka vrsta tamnice naroda. Jugoslavija je — a posebno socijalistička — bila vrlo dobro rješenje za male narode u njoj, uključujući i za Hrvate. Ne vidim da su Hrvati izgubili svoj nacionalni identitet u Jugoslaviji, niti mislim da su bili podređeni drugima, posebno ne u socijalističkoj Jugoslaviji. Ne znam zašto toliko mnogo ljudi govori o opasnosti od približavanja Srbiji ili Bosni i Hercegovini, kad mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik, imamo slične ekonomske i političke interese, a bez prijateljstva s tim državama ne možemo riješiti ni svoje sigurnosne probleme. Znam da sam u tom smislu u mini manjini (da se poslužim pojmom koji je duhovito promovirao Vane Ivanović), ali za mene je raspad Jugoslavije bio rezultat nasilnog nacionalizma, a ne nikakva prirodna pojava. Raspad Jugoslavije bio je umjetna tvorevina. To, međutim, ne znači da bi obnova Jugoslavije u ovom trenutku bila dobro rješenje. U tom se smislu slažem s Vladimirom Putinom, koji je jednom rekao da oni koji su željeli da se SSSR raspadne nisu imali srca, a oni koji žele da se on obnovi — nemaju mozga. Nemaju mozga, međutim, ni oni koji traže da budemo u stalnom stanju rata sa susjedima koji su nam po svemu bliski i koji u ovom trenutku ne pokazuju nikakve znakove neprijateljstva prema Hrvatskoj.“
Eto.
Q.E.D. Jović jasno kaže: obnova Jugoslavije ne bi bila dobro rješenje, i oni koji žele da se obnovi – nemaju mozga. No, stav da nemaju mozga ni oni koji traže stalno stanje rata sa susjedima, nije Jovićev nedostatak: prije bi mu i to mogli ubrojiti u vrline.
Ja s Jovićem ne dijelim stav o Jugoslaviji kao dobrom rješenju za male narode u njoj. Nismo bliski ni u odgovorima na neka druga pitanja. Ali, ono što mi u tim njegovim odgovorima na ta pitanja imponira, jest Jovićeva razložnost, jasnoća argumentacije i pamet: razumnim i snažnijim argumentima uvjeriti Jovića da je u krivu, to je iskušenje, a ne optužiti ga za izdaju nacionalnih interesa. Ta, za to je dovoljno biti prosječan hrvatski nacionalist.
Napokon, misliti o Joviću kao Srbinu, k tome onom najgore vrste, zagovorniku Jugoslavije, primitivno je, šovenski i, uostalom, promašeno: Jović će vam, samo ako ga upitate, mirno odgovoriti da on ne samo da ne vidi zašto bi Zapadni Balkan bio ikakvo rješenje za Hrvatsku, već umjesto lupetanja o liderstvu u Regiji nudi kudikamo unosniju odrednicu Hrvatske, inzistiranje na njenoj mediteranskoj komponenti identiteta. Jasno, mi smo preveliki idioti da o tome razmišljamo. O tome pak je li Jović Srbin, treba li kazati, ne treba raspravljati: naime, je li Srbin? Nemam pojma. Znali smo se sresti, ali nisam ga to pitao. Zapravo, nadajmo se da jest, jer, ne bi li to bio barem nekakav dokaz normalizacije ove zemlje.