13. PISMO ZA BOBBYA

Još uvijek se dobro sjećam tog dana u Kopenhagenu, 29. travnja 1966. Bilo je to zadnji put, Bobby, da smo zajedno popili kavu. Na taj način, umalo prijateljski, iako, i ti to dobro znaš, nama nikada nije previše išlo od ruke biti prijateljem. Što bi to uopće značilo, biti jednim, pitali smo se tih dana. To nekakvo druženje u zagušljivoj sobici, crno-bijeloj, iza pozornice, na kojoj si dan poslije rekao odsvirati ”Ballad of a Thin Man”, jer smo se tako dogovorili, zavjerili da ćeš pošteno oprati gospodina Jonesa. Nisam ti uopće vjerovao, ali ipak si odsvirao. Prevarantu jedan, siguran sam da je namjerno ne bi odsvirao da nije bilo te naše zavjere. Zapalili smo još po cigaretu, rekao sam ti kako ti ja nisam nikakav prijatelj. Nisi ništa rekao na to. Rekao sam ti, Bobby, da ti ja nisam jedan od svih tih tvojih obožavatelja, baš kao niti mrzitelja tvojih promjena. Niti tada nisi ništa rekao. Rekao sam ti da me uopće ne zanima tvoj privatni život. Onda si se nasmijao, možda i zadovoljno, ravnim glasom izvalio:
”Prijatelji postoje samo kada nisu uz tebe.”
”Koje sranje”, to sam pomislio. Danas više i nisam siguran. Nije bitno. Dignuo sam se od stolića i otišao bez pozdrava. Tako sam, konačno i presretan, ostao bez tebe, bez poznanika Bobbya, ostao još jedino u društvu Boba Dylana. U društvu Pjesme sve do 7. lipnja 2010. To je bio sljedeći put da sam te vidio uživo, tada još jedino na pozornici, kavu nismo pili, osobno se nismo sreli. Uostalom, bio je to naš prešutni dogovor još iz Kopenhagena – nikad se više nećemo sresti osobno. Trebalo je ne biti tu, za ikoga, drugačije ne ide, ubije muziku.
Popeo sam se toga dana gore na Šalatu. Jedva, nije mi se išlo, bilo je sparno, odvratno, jebena gužva, svi ti obožavatelji, došli vidjeti vraga osobno? Ja sam išao slušati dobru svirku i slušati kako fućkaju Bob Dylanu. To me veselilo toliko jako da sam čak mirno čekao u redu da uđem u brlog, preznojio se na smrt, odbijao piti alkohol, to da se ne zaigram pa da propustim vesele trenutke negodovanja publike, trenutke koje sam isčekivao s oduševljenjem i figom u džepu.
Ljudi su se polako skupljali, sve je ličilo više na nekakav veliki roštilj nego na koncert. Slučajno sam shvatio da je svirka počela, živa svirka, da je zamijenila nasnimljenu. Bob Dylan sa šeširom na glavi, sjedi za tim klavirom, Bobby, band svira neku pjesmu koju nikad nisam čuo. Ili možda jesam. I gledam ti tog Boba Dylana, tamo na pozornici, i mislim si kako smo uspjeli, kako je naš dogovor iz one sobice u Kopenhagenu uspio, kako nikada nije prekršen. Nakon niza pjesama, od kojih sam neke i prepoznao, nažalost ili nasreću, počeli ste svirati sve poznatije pjesme, pao je čak i ”Mr. Tambourine Man”, i tada je sve krenulo u provaliju. Barem što se većine prisutnih ticalo. Za mene je sve krenulo u nebo. Samo negodujte što jače, prigovarajte da to nije ta pjesma, da ju je Dylan opet uništio, zašto ne odsvira, otpjeva kao na albumu, barem približno, slično, svakakvih se pizdarija dalo tamo čuti. Krenulo je sporadično fućkanje, no barem nije bilo onog deranja iz Kopenhagena. Uživao sam, ne znam da li više u pjesmama ili u fućkanju i negodovanju. Kada ste rapalili teško raspoznatljivu ”Ballad of a Thin Man”, ugurao sam se bliže pozornici, nisam više mogao čuti fućkanje negodovanja, pjevao sam. Taman kada sam krenuo natrag na roštilj, dolje, daleko od pozornice, Bobby mi je namignuo, jedva vidljivo, mali Bobby se vratio. Vjerujem da je to bilo jedino obraćanje publici te večeri, ti bi znao bolje, ali jedino zato što nikada nismo bili prijatelji, ti i ja, Bobby, i zato što smo imali taj dogovor još iz 1966., i što je Bob Dylan na trenutak nestao s te pozornice, preobrazio se u mladog Bobbya. Nije to, zapravo, imalo nikakve prevelike sa mnom. Krenuo sam otići prije gužve. Uostalom, ljudima je dojadilo čak i fućkati. Ništa više tamo nije za mene ostalo. U redu, svirka je bila odlična te večeri, Bob Dylan je pjevao u Zagrebu. I to je bilo dovoljno. Počeo sam se, odlazeći otamo, smijati ko lud. Plakao sam od smijeha. Bio sam zadovoljen, a da nisam svršio. Da, mnogi su tamo ostali razočarani, ali tko im je kriv, tako bude kada želiš Bobbya dok na pozornici imaš Dylana. Kada želiš čovjeka umjesto njegove muzike. Baš sam slušao pjesmu ”Pretty Saro”, i dalje slušam tog tvojeg Boba Dylana, Bobby, izdao je nedavno i novi album. I kažem: ”Roll on, Bob…” A tebi sam odavno rekao: ”Farewell, Bobby, wherever we go…”

Kruno Čudina

(tekst je preuzet iz knjige ”Anđelo Jurkas, Off the Record (priče sa svijetle strane)”, napisan by Kruno Čudina za potrebe iste, ovdje preuređen i prenamijenjen za potrebe ovog pisma Bobbyu)