Piše: Igor Mirković

Uglavnom, spremam se na jedan od nerazumnijih poteza u životu. Spiskat ću neke dvije plaće da bih otišao na utakmicu Brazil – Hrvatska u Sao Paulo. Otvaranje Svjetskog prvenstva. Sutra kupujem dres na kockice, prvi u životu. U svoju obranu mogu reći da inače nisam sklon nerazumnom rasipanju, te da dosada nisam išao ni na kakva svjetska ni druga prvrenstva, čak ni na gostovanje NK Zagreb u Vinkovcima (Dinamo više ne spominjem, jer sam ih se, kao mafijaškog nakota, odrekao – u naivnom protesta više ne navijam za njih!). I tako će moje dijete imati najružniji mobitel u školi, a na zimu ćemo vozit s ćelavim gumama. Zato što sam spiskao lovu na glupu utakmicu, koji će naši puleni, nakon herojskog otpor koji će im priskrbiti slavu u domovini, izgubiti 1:0.

Zapravo, nema drugog događaja na svijetu zbog kojeg bi potrošio dvije plaće u pet dana. Dodajmo još i ovo: utakmica traje 90 minuta, a let 14 sati u svakom smjeru. Pa ipak idem.

Što se čudite, naravno da sam idiot. Zapravo, uvijek su me najviše živcirali oni koji mi objašnjavaju KOLIKI sam idiot. Kao papagaji ponavljaju uvijek istu racionalnu doskočicu. Dvadesetdva debila trče za loptom, a ti to gledaš. Ha ha.

Ta priča o dvadesetdva debila, to je bez sumnje moja satisfakcija, jer ti su argumenti protiv nogometa jadniji nego li nogomet ikada može biti – čak ni kada Talijani mrcvare loptu cijelo prvenstvo, pa na kraju dobiju na penale. Uvijek su isti, suhi, nemašotviti. Svi ti glasovi zdravog razuma nekako su mlitavi i beskrvni – fali im energije, kao u utakmici Slaven Belupa i Istre kojilionobroj. Nogomet je odbojan i zagađen, ali argumenti protiv u pravilu su lišeni strasti i života. Svi zvuče kao da su ih izmislili ljudi koji u životu nisu odjeveni skočili u fontanu.

I zato između podlaca, mafijaša, skorojevića, ruskih i arapskih milijardera, žmuklera i trgovca talentima, Mate Biljarista i Rene Sinovčića, ustaša i polupismenih emigranata – dakle, tipova s kojima pošten svijet ne bi htio dijeliti isti tramvaj, a kamo li zajedničku strast – i svih onih pametnih i dosadnih, koji razumiju koliko je nogomet nedostojan čovjeka istančanijeg ukusa – uvijek ću izabrati taj polusvijet, s kojim, zapravo, ne dijelim niti jedan drugi interes niti sklonost.

Zašto, pobogu?

Zato jer je igra život.

Voljeti igru znači voljeti život.

Tko to nije osjetio, neće ni shvatiti. Objasnio bih ja to, ali ne ide i ne može se. Ili imaš sluha, ili nemaš. Ili osjećaš igru, ili pak vidiš ono što tako zakinut jedino možeš vidjeti – dvadeset i dva debila koji trče za loptom.

Prolaziti korz ekstaze i ponore utakmica svjetskog prvenstva znači sudjelovati u globalnoj strasti. I osjećati kako sve vibrira, kao da ispod kore planeta zemlje kapilarama struji krv i energija živih bića.

Tako jedino mogu objasniti zašto okrećem glavu od svih tih ružnih transfera, milijuna i milijarda, odvratnih tipova, prljavih moćnika i sitnih interesa, pivskih poskočica, naci-navijačkih himna i kladioničarske mafije, oko cijelog tog muljavog taloga koji se vrti oko jednostavnih dječaka iz predgrađa i slamova, koji nisu imali druge šanse, do li da sve karte stave na svoju vještinu baratanja loptom.

Jer u vrijeme dok je bio veličanstveni nogometaš, a ne mutljaga i kalkulant u nesklapnom odijelu, Davor Šuker je rekao: vjerujte, u trenutku kada izlazimo na teren, nitko od nas ne razmišlja o novcu i premijama.

I to je valjda jedino što mu vjerujem. Taj fantastnični trenutak igre, on je čist i iskonski.

Ogavnosti dolaze poslije. Ili prije. Recimo, prije transfera. Menađere malodobnih hrvatrskih nogometaša znali su voziti gradom u prtljažniku automobila, kako bi ih uvjerili da netom punoljetnog momka proda ovome ili onome. Onog snalažljivog gospodina koji je prodao Niku Kranjčara upucali u sačekuši. Počinitelj nepoznat. Počivao u miru, igra ide dalje.

Sva ja to razumijem, naravno da razumijem, i mogao bih još do jutra nabrajati…

…zato što IZNAD SVEGA mrzim navijačke himne…

… a marketinško potpaljivanje navijačkog ludila u meni budi sažaljenje…

…premda ne izlazim na ulicu kada se lumpentproleteri u dresovima razmile središtem grada…

…premda bih radije išao u rudnik, nego među kromanjonce na Dinamov sjever…

….premda je tužno pratiti nogomet u zemlji koja nema bolju ligu od seoske – pogotovo sa spoznajom da je nikada više neće ni imati…

…iako je, dakle, sve protiv – ne, nikada neću prestati voljeti igru.

Čak ni ja, koji sam sav satkan od racija, ne znam racionalno objasniti zašto.

Voljeti igru znači voljeti život.

Ništa racionalno…