Piše: Antun Pavešković

Bila je stara koliko i starost sama. Živjela je bez igdje ikoga. Bez svojih, daleko od tuđih. Nikada nitko od susjeda, ponekad radoznalih, obično ravnodušnih, nije vidio da joj netko dolazi u posjet. Bijele, duge kose, prošarane pokojom crnom vlasi, meko su nalijegale na njena široka ramena. Odavala su snagu. Ni jedva primjetan starački tremor nije umanjio čvrstinu u dobi kada se njeni vršnjaci obično povlače u otužnu sigurnost staračkih domova, prikrivajući kojekakvim sitnim, smiješno preuzetnim rabotama, strah od umiranja.

Ona o konačnom odlasku nikada nije razmišljala. odavno se pomirila s neumitnim. Nije se tješila vjerom. A ipak, strah od ništavila nije susretala. Jednom davno pogledala je smrti u oči ravno, bez imalo uzmaka. Zatim je gospodarici mraka drsko okrenula leđa. Zauvijek.

U njenu vrtu živjele su mačke. Prvo bi svakoga jutra nahranila šest maznih krasotica. Okupljale su se pred vratima već nakon izlaska sunca i čekale. Svakoj se obraćala imenom, nježno.

Susjedi su je voljeli. Okretna i bistra, bila je od onih što bez imalo nametljivosti znaju pravi trenutak i prikladan način za pomoći drugome. Rijedak je dar imala – i najbremenitije istine izreći jednostavno. Ljudi su joj bili zahvalni. To je o njoj govorilo sve. Samostalne, neovisne osobnosti, one što prolaze životom ne tražeći oslonca u čeljadi oko sebe, rijetko su na velikoj cijeni. Čine nas nesigurnima. Ona je bila iznimka.

Obudovjela je davno. Samo su se najstariji u Gradu sjećali njena supruga. Uglađen gospodin, finih, odnjegovanih ruku, nastavljao je meštriju stare i časne obitelji urara. Nakon njegove smrti nije je imao tko nastaviti. Radnja je prodana bogatom bankaru. Od desetina ura raznih vrsta i oblika, među kojima se osobito ljepotom isticahu zidne, ostala je na središnjem zidu tek jedna velika, hladna, čije su bezizražajne brojke podsjećale ljude da je vrijeme novac, a novac jedina svrha novouređene štedionice.

Na cijelom svijetu imala je samo kćer, udatu za dobrostojećeg liječnika u dalekoj, prekooceanskoj zemlji. I unučad, poznato samo po fotografijama. Dvoje odraslih, muško i žensko, i jednoga desetogodišnjeg mališu. Zašto li je nikada ne posjete, pitali se susjedi i sami nalazili odgovore. Daleko je, put preko oceana bio bi dug i skup. A možda se već godinama spremaju, ali nikako da stignu. Kako to već biva, život uvijek nešto ispriječi. Recimo, neku sitnicu. Problemčić na prvi pogled banalan, zaobilazan i rješiv. Na kraju izraste u prepreku dovoljnu da odgodi put. I tako iz godine u godinu. Uvijek uz utjehu o prvoj narednoj prigodi. Kada jednoga dana shvate, bit će kasno. Smrt nas neumoljivo podsjeti da propušteno više nadoknaditi ne možemo. Ostaje samo sjećanje, vječno, nemilosrdno, nimalo sentimentalno.

Činilo se tako da vremešnoj gospođi patri još samo tišina vječnoga perivoja. Ali, dogodilo se drukčije. Nešto novo. Posve nepoznato. Događaj neočekivan. Donio ga dan čije vedro jutro nije dalo naslutiti ništa neobično.

Mačke, sanjivo čavrljajući na svom jeziku o dogodovštinama prošle noći, strpljivo su se okupile pred vratima. Kada se na njima pojavila gospodarica, istoga časa znale su da se nešto promijenilo. Umjesto da ih nahrani, pomazi i porazgovara s njima nježno kao i uvijek, s kućnoga praga gledala je preko njih, tamo dolje, niz ulicu. Uznemirena, začuđena.

Najmlađa maca, Valentina, osvrnula se i napregnuto gonetala što je to moglo tako iznenaditi staričicu. Zametena sunčevim svjetlom, kao da se kretala nekakva sjena. Napne oči snažnije. Suhonjava, izdužena prilika, kontura istopljenih nestvarnom bojom mlada neba, uz nisku kamenu ogradu približavala se ulazu. Violeta, prelijepa smeđega krzna, nadmeno otmjenih kretnji, doajen mačjega zbora, namrštila se i prozborila tiho (uvijek je pažljivo vagala svaku riječ): -Kao da dolazi nevolja.

Stisnuše se jedna uz drugu. Lahorka, mlada, pomalo divlja mačka, dolutala odnekuda još kao mladunče, siroče napušteno od majke koja je ili negdje odlutala ostavljajući svoje čedo da se u životnim prilikama i neprilikama snalazi kako zna i umije ili je ovaj svijet napustila nesrećom kakva nerijetko stigne mačke lišene pouzdane skrbi, zafrktala je bijesno. Starica se sagnu, dodirne joj glavu. Umiri svoje ljubimice: -Nema mjesta strahu. Poznajem ga jako dugo, još od mladosti.

Miriam, crna ljepotica pomalo djetinjasta, koketna i stoga sasvim neopravdano prozvana lakom mačkom, uzdahnula je: -Bože, kako je lijep.

Karin, šarena, neugledna i povučena, doda: -I mlad.

Violeta se nadoveza: -Zaista. Gotovo dječak.

Stara se žena smješkala. Velike, maslinaste oči vedro su pratile hodača. Lagan i žustar. Strma stubišta dovde nisu ga ni najmanje zamorila. Motrila ga je onim pogledom što šutke kazuje da ste nekoga konačno dočekali.

Ispod tamnosmeđega putnog ogrtača bijelila se čista košulja. Crne hlače udjevene u zaprašene čizme. Zastade i lijevom rukom skide s glave šešir široka oboda. Desnom otvori željezna vrata.

Starica prikorači i zagrli ga.

Violeta, najtankoćutnija od svoje družine, zasuzi muklo. Drúge joj okrenuše glave krišom, ne bi li izbjegle suze ganuća. Starica zaštitnički obgrli mladićeva ramena i uvede ga u kuću. Miriam ustvrdi, a ostale složno kimnuše glavicama: -Mora da je i ona u mladosti bila ljepotica. Otkuda joj, inače, sinu takva krasota.

Starica je razumjela njihov jezik. Osmjehnu se.

Ušli su u kuću. Mace zašaptaše među sobom. O kćeri i unucima u prekooceanskoj zemlji znale su gotovo sve. O pokojnome suprugu, o njegovu zanatu, životu i smrti, također. Pa kako to da ne znaju ništa o sinu.

Miriam doda ironično: -O izgubljenu sinu!

Upustiše se smjesta u kojekakve spekulacije. Možda je, ljut na roditelje, davno otišao u bijeli svijet. A možda mu je bilo samo do pustolovina, do lutanja, do novih zemalja i gradova. Sada, kada je prokrstario kuglom zemaljskom uzduž i poprijeko, vratio se kući. Spreman smiriti se, predahnuti, okrenuti novu stranicu u svom životu.

No, mladić nije bio staričin sin. Ni rod ni rodbina. A opet, poznavali se desetljećima. Zastrašujuće dugo i potpuno nepojmljivo, s obzirom na njegovu dob.

Dok su mace živo raspravljale, domaćica i njen iznenadni gost sjeli su za stol. svojim dlanovima obujmila je zaštitnički njegove velike, snažne šake. Šutjeli su. Oči su govorile umjesto njih. Upijale su temeljito svaku crtu lica. Svaki detalj što se za duga vremena kako se nisu viđali, mogao istopiti u varljivosti ljudskoga pamćenja. Kao da su željeli istodobno nadoknaditi izgubljeno i uvjeriti se da je sve na svome mjestu, baš kao i za prethodnoga susreta. Kao jučer ili najviše pred koji dan.

Staričica progovori prva. Njen glas vrati ih iz daleka, paralelna svijeta: -Sjećanje je sve što mi je preostalo.

Mladić se uozbiljio. Ona se nasmiješi, utješljivo. Potom ustade skuhati kavu.

Za nekoliko minuta vratila se k stolu. S tacne uze dvije šalice te natoči:

-Evo, mali moj.

Starica i Mladić sjedili su, spokojno čekajući da se kava ohladi. Ona će sjetno: -Znala sam da ćeš doći, svih ovih godina.

Začudi se: -Godina?

-Da, godina dugih i sporih. Desetljeća!

Zmislio se pa reče: -Lijepo mi govoriš. Godine, desetljeća…znam što hoćeš reći. Dugo ti je bilo čekati moj povratak.

Pošutjela je opet. Zatim položi ruku na njegovu nadlanicu i nježno ga podraga: -Bože, kako si nježan. I mlad. Nijedne bore na tebi.

Njihove riječi uopće nisu laskale, začudiše se mace. On zaista nije vidio trag starosti na ženinu izboranu licu.

Pogleda je zaljubljeno: -Ni ti se nisi promijenila. To je i normalno, zar ne?

Mladić srknu. Za njim i ona. Zatim ga upita: -Onda, otkuda mi dolaziš?

Otpočeo je svoju priču polako, mirno, razborito.

-Kako je pametan – rekla je Lahorka i prepustila se njegovu pripovijedanju. Ostale se povedoše za njom. Samo je Valentina mrgodno progunđala: -Ne sviđa mi se taj svat.

-Pst – nestrpljivo je ušutkaše mace, napinjući se da čuju.

Storija je započela davno. Nipošto onako kako ju je on izlagao. Uvjeren, naime, da se dogodila pred koji mjesec, najviše godinu, dvije dana.

Upoznali su se slučajno, oboje još sasvim mladi, vršnjaci. Stigla je u grad staroj rođakinji, s daleka otoka, svladati vještine potrebne djevojci da postane žena. Takva su vremena bila. Ženska su djeca, osobito ona skromnijega podrijetla, budućnost mogla naći samo u samostanu ili u braku. Za oboje se trebalo spremati dugo, uporno, marljivo.

Mladić je netom bio završio pomorsku školu. Čekala ga je prva plovidba. Jednoga dana poslala ga mati po ruže koje je starica, krpeći beriva, uzgajala i prodavala. Došao je do vrata, povukao zvonce, sačekao, zacimao još jednom, energičnije. Otvorila su se. Preda nj je stala djevojka. Crnokosa, očiju boje masline. Gotovo još dijete. Činilo se da nema riječi za opisati njenu ljepotu. U mûku je dah oduzimala.

Zanijemio je i zato ona progovori prva:

-Trebali ste gospođu, vjerojatno?

-Dobar dan, zastade zbunjen, a zatim se sjeti: -Da, oprostite, trebao sam gospođu Helenu.

-Izvolite, uđite. Radi nešto u kuhinji, pozvat ću je.

Hodao je za djevojkom do saloče gdje mu pokaže na prašnjav zeleni kauč: -Služite se, sjedite, sad će gospođa.

Izišla je. Vratila se nakon nekoliko minuta, sama: -Gospođa vas moli da sačekate koji čas. Kuha…Jeste li za kavicu, da skratite vrijeme?

Mladić je gledao odsutno, a zatim šanuo: -Da.

Opet je iščezla. Prvo što je, osim njena izgleda, primijetio bio je hod. Koracala je bešumno. Kao da lebdi. Poput kraljevne u bajci.

Čekajući, postajao je nestrpljiv. Odjednom se salon, ispunjen starinskim, rezbarenim namještajem, pričininjao praznim, sablasno pustim, neugodno stranim, iako ovdje nije bio prvi put.

Nemir nesta kad se vratila s tacnom u ruci. Servirala je njemu i sebi i sjela potom za stol. Gledala ga je ljubazno, licem u lice, smireno i, kako se njemu činilo, a ni sam nije bio posve siguran što pritom osjeća, milo. Ustajali zrak stare, nedovoljno prozračene kuće, rasut među njima, kao da je ustreperio. Bližila ih nevidljiva toplina. Oboje su oćutjeli isto i oboje se pitahu osjeća li ono drugo jednako.

Nije im bilo do razgovora. Živjehu upravo one trenutke u kojima se umjesto izgovorenoga sabire sve ikada rečeno, te bi kazivanje naglas poremetilo njihovu ravnotežu. Rijetki su časci kada se osjećamo bogovima, ispunjeni tajanstvenom harmonijom svemira, kada muk odzvanja poput nevidljivih i moćnih struna svega što postoji, što je bilo i što će tek nastati. To su tajanstvene minute umiranja ili sati ljubavi. Momenti kada ne pripadamo sebi, kada smo posvećeni – moćni i nedodirljivi. Nismo dio svijeta i u isti mah posjedujemo taj svijet bez ostatka. Sluge smo, svećenici, ispunjeni toplinom poniznosti i gospodari, nahranjeni milostivošću spram svakoga bića, spram kamena, mora, neba.

Nikada njih dvoje ne bi smogli riječi da opišu ono što su osjetili. Bijahu čarobnjaci pripovijesti što su se same od sebe pred njima otvarale jasno i nijemo.

-Kojim dobrom, mladiću? – starački tanak, drhtav glas vrati ih stvarnosti, odjednom opet teškoj, ustajaloj, memljivoj. Gospođa Helena. Izborana, skoro obnevidjela, drhtava, nagluha. Tišina potraja trenutak, dok se mladić sjetio zašto je ovdje.

Objašnjavajući po što je došao, začudi se vlastitu glasu. Kao da poput gromoglasne jeke dopire odnekud izvan njega. Tuđ i njegov istodobno.

Gospa Helena ga sasluša i iziđe.

Ponovno sami, nisu se više usudili pogledati jedno drugo. Kao da se boje one čudne topline od maloprije.

Nakon nekoga vremena djevojka će tiho, s naporom, svladavajući suhoću u grlu: -Pijte, da vam se ne ohladi sasvim.

Da je u tom trenu smogao snage pogledati je, shvatio bi ono što je i ovako ćutio. Suočen sa zrcalom njena lica, prepoznao bi u njenu smiješku srh vlastite, uzzibane duše.

Nisu ni čuli da se starica vratila u sobu. Opomenu ih miris ruža. Ustao je, uzeo cvijeće, platio i pozdravio. Bolje reći – stojeći na vratima, mrmljao je nešto poput pozdrava, ne mogavši odvojiti oči od djevojke. Potom se okrenu i naglo, kao da bježi, pohita van.

Hodao je ulicama sve brže, ni sam ne znajući zašto. Doma je začuđenoj majci tutnuo buket i bez riječi otišao u svoju sobu. Danima potom živio je kao da budan sanja, a jedini sadržaj sna bilo je njeno lice. Spavao je slabo i malo. Budio se svjestan da joj ne može izbjeći ni pod egidom ništavila.

Mučio se. Izbjegavao istinu. Priznati bi značilo odlučiti. Sve do jedne gotovo besane noći kada se polusvijest gubila u plitkim sanjama opako nalik stvarnosti, a stvarnost kopnila u snovita priviđenja praćena znojavom težinom u prsima, udovima, bolno otežaloj glavi. Vani bi pokoji cvrkut zaparao tišinu. Mrak se topio u sablasno sivkast nagovještaj jutra.

Razbudio se sasvim. Bistre glave i umirena srca odjednom je znao što mu patri. U savršeno pravilnim razmacima od po trideset minuta zelenci sa zvonika zvonkim batom podsjećali su ga da bdiju zajedno s njim.

Ustao je prvi, čim je svanulo. Roditelji su se spustili u kuhinju kada se sunce već dobrano uzdiglo nad brda oko Grada. Iznenadili su se zatekavši ga za stolom, ali nisu pitali ništa. Doručkovao je s njima. Posjedivši još neko vrijeme u tišini, navijestio je: -Imam važnu vijest.

Potom je kazivao. Ni malo, ni dugo. Koliko je trebalo.

-Sinko moj, ti je ne poznaš. Osim toga, ne živi s roditeljima, a običaj je ženu pitati u matere i u oca – izvratila je mati.

Prečuo je njenu opasku. Nipošto namjerno, Bože sačuvaj bezobrazno.

Podzravi ih. Iziđe, a čudan osmijeh lebdio mu nad licem. Vani je sunce osvijetlilo ulice. Koaracao je izbijeljenim pločnikom nesvjestan prolaznika. Bili su sami, jutro, kamen i on. Svatko u svome svijetu, posvećen svojoj svrsi.

Pozvonio je na vratima. Otvorila je. Znala je, čekala.

-Ja sam…- zausti, ali ne nasastavi. Njen prst na njegovoj usni opomenu ga nježno da nema potrebe bilo što objašnjavati. Gledala ga je onim osmijehom koji nas, ako smo ikada imali sreće iskusiti da nas netko njime darujegleda, čini sigurnima. Samo tada puzdano znamo tko smo i gdje pripadamo. Slijedio je njeno tiho: -Uđi.

Sjeli su u polumračnoj saloči. Zvuci mladoga dana povremeno su prodirali među drijemežne obrise staroga namještaja. Mirovali su, uspokojeni puninom izraslom iz njih poput pupoljka što, šireći se nevidljivo i ravnomjerno, postupno osvaja oblik cvijeta.

Kada se konačno pojavila starica, ustali su zajedno, istih pokreta, jednaka izraza lica. Progovorila je djevojka. Staloženo, jednostavnim, razgovijetnim riječima sažela je to što se imalo reći u jasnu, logičnu, zaokruženu sliku.

Poslije je sve je teklo glatko. Obavijestili su njene i njegove. Dogovorili svaku potankost. Ukrcaj, prva plovidba, odmah po povratku vjenčanje.

Spravljao se grozničavo, kao da će žurbom ubrzati vrijeme: što prije ode, prije će se vratiti.

Sve je stalo u veliki kožni kovčeg. Na samome vrhu, na poslaganim košuljama, snopić poštanskih omotnica s praznim, bijelim listovima. Radovao se unaprijed pismima, kao da će naredna tri mjeseca dopisivanje biti njihovo jedino zanimanje.

S roditeljima se oprostio kod kuće. Do broda ga je pratila samo ona. Držali su se za ruke kao da kreću u šetnju. Sreća je sijala zvončiće tišine, za nutarnje oko, za tiho uživanje. Za njima je polako lelujao tek nježan, nečujan povjetarac, samo za njih razgrćući zažaren ljetni zrak.

Toga vjetrića ona će se sjećati čitava života. Nikada više nije doživjela da priroda tako savršeno diše s njom.

Kada je već zakoračio na prvu ljestvu, rekla je, kao da nešto sluti:

-Pamti me.

Pamtim te, oduvijek te pamtim i nikada te ne ću prestati pamtiti, govorile su njegove oči.

Stajala je na molu dok je veliki, vremešni tanker klizio iz luke. Tek kada je nezgrapno čelično truplo zamaklo za otoke na beskrajno, tromo more, krenula je kući.

Plovio je. Noćalo se. Dnevni sati ulivali su se polako u duge i mračne ure. Na kraju preosta mukli, dosadno ritmičan tutanj brodskih motora.

Obavivši svoje dužnosti, Mladić se uputio u kabinu, u krilo sna polažući umorno tijelo. Ogrnut toplom, okrepnom nigdinom, u svijetu koji je iščezavao zornijom je postajala njena slika, uskoro jedini sadržaj stvarnosti i sna.

Dani potom tekli su jednolično. Jutra nemarno obnavljala prethodna. Sve do onoga kada se dogodilo neobjašnjivo. Nitko od posade nije o tome znao prozboriti ništa suvisla. A i da je znao – teško da bi htio. Od samoga svitanja krenulo je nekako drukčije. Naizgled, sve na brodu, moru i na nebu bilo je obično. Izvana očekivano, a opet, osjećali su, novo je i različito. I nipošto, nipošto dobro.

Prvo – boja mora. Pod vedrim, sunčanim svodom, površina se sivjela, kao tik pred oluju. Pritom ni daška, nigdje ni najmanjeg oblačka. Ljudi uznemireni, uvučeni u sebe, obavljaju poslove u muku. Žurbom prikrivaju nesigunost. Oko podneva počela se iznenada dizati magla. Gusta, pamučasta, zastrla je obzorje, obavila brod. Uskoro se više ništa, osim sablasna bjelila nije vidjelo. Osjećali su se zarobljeni, okovani. Svijet kao da je iščezao u neizmjernoj, nepremostivoj daljini.

Mladić je stajao na palubi. Odjednom, bez osobita razloga, pogleda svoje ruke. Zgrozio se. Dlanovi, prsti, zapešća, detalji jastva o kojima se inače ne razmišlja, kao da su postali dio tuđega tijela. Bili su i njegovi, ali i na čudan, sablastan način strani.

Završivši smjenu, pohitao je u kabinu. Ugledavši se u ogledalu, prestravi se više nego maloprije. Njegovo vlastito lice postalo je lice stranca. Klonu na krevet drhteći. Nepomičan, osluškivao je monoton bruj motora iz utrobe broda.

Uredna kabina, njegov prostor, utočište, oaza, nije više pružala zaštitu i sigurnost. I u to je sklonište, inače odvojeno od vanjskoga svijeta, prodrla magla. Teška, opasna, strahotno svenazočna. Ovdje nevidljiva, doduše, ali prisutna vonjem. Prokleta, začarana sila što svugdje može doprijeti, obuhvatiti sve i sve zauvijek promijeniti.

Srce mu je tuklo ludo. Posegne hitro za prvom od omotnica uredno poslaganih na ormariću do kreveta. Izvadi prazan list i poče pisati. Uze iz novčanika njenu sliku i položi je na jastuk nježno. Gledao je toplo, blago lice i pisao. Naizmjence. Nekoliko rečenica pa dug pogled u njene duboke oči. Zatim nekoliko vitičastih slova izvijenih papirom poput crnih gusjenica. Pa njeni obrazi, meki poput mjendulova cvijeta u Gradu o proljeću.

Dok je pisao pogled mu skrene na ruku. Gotovo sa zebnjom gledao je sudlanicu, no sve opet bilo na svom mjestu. Iščezao je osjećaj stranosti. Ohrabren, ustade i pogleda se u ogledalu. Odahnu sasvim. Lice svakidašnje. Njegovo! On sam. Osjeti, mada zatvoren u sobici, da je magle nestalo netragom. Tjeskobu smijeni veliko olakšanje.

Sjede i vrati se pismu.

Čim su pristali u prvoj luci, potraži poštu da preda pošiljku preporučeno. Nije se dugo mučio da je pronađe. Dok je ispisivao adresu, službenik za šalterom smješkao se naklono, kao da zna o čem je riječ. Bio je to sredovječan čovjek, bezličan, bez izrazitijih crta ili pamtljivih detalja. Možda prosijed, moguće samo svijetle kose, proćelav ili tek na kratko ošišan. Oči neke neodređene, ni svijetle, ni tamne. Beamter kakvih je na svim meridijanima. Vidite ih i smjesta zaboravite. Jedino što ga je izdvajalo bili su dugi, vješti, tanki prsti, kao u virtuoza koji se sprema odsvirati đavolju sonatu. Prsti kakve zauvijek pamtiš kad si ih jednom primijetio.

Predao je pismo, uzeo potvrdu, zahvalio i krenuo van. Na vratima baci pogled nazad. Poštanski činovnik i dalje se smješkao, ne gledajući ga. Na ulici, usred vonja zaboravljenih zakutaka, kuhinjskih mirisa, odnekud je ponovno navirao tvrdi okus magle. One magle. Nakon minute ili dvije, iščezao je. Kao da se zakratko vratio tek zato da ga podsjeti. Na što?

Iduće jutro su isplovili. Pet ili šest dana trebalo im je do naredne luke. Naravno, ako nije bio na dužnosti, pisao je. Dugo i nježno, nadahnućem kojim nas, nismo li rođeni pjesnici, samo ljubav može nadariti.

Stigoše u veliki lučki grad, nekada kolonijalno središte u kom se za svakim uglom slutila prošlost, ostatak nekadašnjega sjaja, ponos vremešna, osiromašena, ali dostojanstvena bivšega gospodara. Imali su se tu zadržati sedam dana. Prvih pet prohuja u utovaru i istovaru robe. Šestoga dana uhvati malo vremena, siđe s broda, raspita se gdje je pošta i krene.

Usidrila se u nekoj maloj, zabačenoj uličici na samoj periferiji. Činilo se da nitko, osim mačje čeljadi i pokojega psa lutalice, ne zalazi u ovaj kraj. Tek stilizirana truba na ploči iznad ulaza, uobičajen rekvizit u desetcima inačica diljem svijeta, potvrdi mu da je stigao onamo gdje se i zaputio.

Unutra je nekoliko trenutaka pokušavao prilagoditi oči. Uskoro je shvatio da, ni uza naprezanje i usprkos strpljivosti, ne će uspjeti. Unutrašnost ureda uzmicala je u tamu tešku poput zloguka stražara, ustrajna, nepopustljiva. Prođe koji časak kadli oćutje ponovno. Kao onomad. Prijeteći, opasan, podmukao. Miris magle. I pakao se opet otvorio pred njim.

Iz mraka do njega dopre nečiji kašalj. Pred njim šalter, besprizoran, prljav. Čitava prostorija izgledala je bijedno. Kao da ljudska noga već godinama nije kročila u tu memlu i pustoš. Pozdravio je na engleskom i čovjek iza mutna stakla uzvrati pozdrav. Preda pisma, plati i požuri k vratima. Htio je van što prije. Ipak zastade i okrene se. Mogao se zakleti da je u mraku vidio poznato ili barem poznatome slično lice. Nije li to bio onaj isti poštar iz prijašnje luke ili netko njemu nalik poput brata blizanca? Ako ništa, bili su mu poznati ti dugi, tanki prsti što su zapanjujužom spretnošću baratali omotnicama. Naprezao je oči ali više ništa nije uspijevao razabrati u toj tamnosmeđoj, ustajaloj prašini. Odustao je i izišao. Spuštala se večer, a s njom je i magla nalijegala na krovove grada, na ulice i ljude, tramvaje, automobile. Zvukovi su postali mukliji, neodređeniji, nejasniji. Zgrade gubile oštre bridove. Koraci pod njim odzvanjali su nekim stranim, tuđim zvukom. Hodao je, izgubljen u vlastitu tijelu.

Žurio je. Što prije natrag u luku, što hitnije nazad na brod. Kao da pred općim potopom na oronuloj korablji traži spas od tjeskobe. Vrativši se, uspeo se hitro i nervozno brodskim ljestvama. Gore se na ogradu dokono nalaktio kromilar i pušio. Iznenadio se vidjevši Mladića. Pozdravio ga je prvi. Mladić odzdravi mrzovoljno i požuri svojoj kabini. Zatvorio se unutra i sjeo na krevet. Strah pomiješan s očajem tjerao ga je na suze suspregnute tek nutarnjim glasom koji je ponavljao staru, besmislenu mantru: muškarci ne plaču. Zadrijemao je. Slijedio je san, mračan, bezsadržajan, onakav kakvim bi, da smo ga svjesni dok spavamo, kušali samu smrt u beskraju jezovita, vječna, posvudašnjega ništavila.

Probudi ga snažno lupanje o vrata. Otvorio je oči, ne razabirući na mah ni gdje je ni što se dogodilo s njim. Zatim polako, kao da se mamuran budi nakon teška pjanstva, uroni u svijet čvrst poput klopke. Umorno sjede na krevet i dovikne: – Budan sam, dolazim.

Opet mu se vlastiti glas učini odjekom nekakva daleka i strana glasonoše. Kao da je otputovao i sada iz daljine promatra sebe tuđega, izgubljena, nedodirljiva. Miris magle uvlačio se poput same zgusnute tjeskobe u njegove nosnice.

Srećom, trebalo je izaći, pokoriti se dužnosti. To ga smiri. Izbjegao je očaj.

Vani se lati posla šutke. Kao i svi oko njega. Odjednom usredotočeni, posvećeni svojim svakidašnjim zadatcima pomno. Čistiti palubu, guliti krumpir, podmazivati vijke i kotačiće stroja duboko dolje u potpalublju, polako okretati kormilo na jednu pa na drugu stranu – kao da o svemu tome ovisi sudbina svijeta…Samo da ne susretnu jedan drugoga, pogledi da im se ne dodirnu, da ne ustrebaju razgovora.

Vrijeme sunčano, more mirno. Kao i prvi put. Sunčeva svjetlost bila je blijeda, uzduh ispunjen sivkasto bjeličastom koprenom. Iako magle nije bilo vidjeti, osjećao se onaj sablastan vonj paljevine. Oćut prokletstva.

Plovili su danima, ni ne misleći kamo. Kao da odrađuju pokoru, a o njoj se ne pita – ona se trpi, izvršava ponizno.

Jednoga popodneva, za ručkom, kapetan, mračan, šutljiv čovjek, rekao je: -Putujemo kući.

Odahnuli su. Svima je ovo tjeskobno, jednolično lomljenje valova u beskraju pučine postalo neizdrživo. Sada, kada znaju da se vraćaju, lakše je podnijeti taj svijet zrcala gdje su, kao po volji zla čarobnjaka, sve poznate stvari postale odjednom drukčije, iskrivljene, preokrenute.

Ni povratak ne proteče glatko. Jednoga jutra Mladić, probudivši se, nije uspio predočiti je. Kao da joj je lice iskopnjelo u vijugama iscrpljenim maglama i putovanjem. Prestraši se. S njenim likom rastakao se i on sam. Osjećao je ono što znaju ljubavnici koji su sav život proživjeli u nježnoj strasti: da je ona on, a on da je ona. Da su jedno. Stoga je nipošto nije smio izgubiti. Ako mu izmakne, okovat će ih zauvijek ova prokleta magla. Na svoje će doći ništavilo, zlo, smrt.

Dohvati njenu sliku i stade napeto razgledati svaki detalj.

Tada se dvaput oglasi brodska sirena. Snažno potrese brod, pretvarajući ga u veliku rezonantnu kutiju.

Srce mu zadrhti. Dom je bio blizu.

Iziđe na palubu. Tamo su se već svi okupili. Gledali su napeto, svi u istome smjeru. U pogledima ujedinili želju i radost u jednu moćnu, nevidljivu zraku, usmjerenu, preko mora, u daljinu.

Izmaglica, ne magla teška poput prijetnje, već samo bjeličasta zavjesa prostirala se iznad i oko njih. Ipak, vonj gareži, još živ u sjećanju, vrebao ih podmuklo. Ovaj put nisu bili utučeni. Nadvladao je spokoj. Strujalo je među njima tiho uzbuđenje. Suspregnuta, jednostavna sreća. Usprkos svemu, protivu svega. Tamo u daljini nazirala se tanka crta obale. Izranjali su nazubljeni vrhovi brda. Pod njima rumenkasta školjka grada.

Arivali smo – mogla se gotovo čuti misao kako struji zrakom dok se beskrajno sporo približavala obala. Nakon mjeseci šutnje, netko je progovorio. Ostali odmah prihvatiše. Žamor se rasprostre brodom. Uskoro se i smijeh začuo. Kao da su bili željni glasa, glasova, druženja, razgovora, svega čega ih je lišio usud ove plovidbe.

Obrisi grada, krovovi, zvonici i kupole postajali jasniji. Tada se, zadnji put tijekom uklete plovodbe, niotkud podigla magla. U trenu obavila brod.

-Prokletnica – promrmljao je Mladić.

Nakon stanovita vremena iz bijela bespuća pred njima poče izranjati luka. Jarboli, gat, skladišta. Pristajali su dugo. Starome brodu trebalo je vremena.

Lučki radnici, sve neka nova i nepoznata lica, gledali su ih u čudu, kao da je stiglo nešto strano i opasno. Dječak koji je prihvatio s broda bačeni konopac, prekrižio se.

Brzo su obavili što treba i nestali u gustoj magli. I prije nego su se uspjeli pozdraviti međusobno. Mladić krene prema Gradu, sam. Magla se polako povlačila i prije nego je dopješačio do gradskih zidina. Zasjalo je sunce.

Nije krenuo kući. Otputio se domu njene stare tetke. Htio je što prije k njoj. Došavši pred oronulu zgradu, povuče limeno zvonce. Pospani zvuk oglasi se lijeno.

Dugo je čekao da se netko pojavi na vratima. Konačno, neki starac, nepoznat, otvori i pogleda mladoga čovjeka začuđeno. Čuđenje poraste kada je Mladić, pozdravivši, pitao za staricu i djevojku:

-Koga vi to tražite?

Mladić ponovi.

Nakon najmanje tri, četiri minute, starac shvati:

-A, nju tražite?

-Da, odgovori mladić pomalo nestrpljivo.

-Ma znate što, ona vam već jako, jako dugo ne živi ovdje. Godinama. Još otkako joj je tetka umrla. A to je bilo davno…

Mladić je gledao ne shvaćajući. Zaključi da se stari čovjek, shodno svojoj dobi, gubi u vremenu i prostoru. Upita ga kako da dođe do Djevojke.

-Djevojke? Nije vam ona već odavno djevojka, moj gosparu – odgovori starac smješkajući se umorno. Opisa potom kako može do nje. Pozdravili su se. Gledao je za mladim čovjekom sažalno mašući glavom.

Izišavši iz Grada, mladić se žustro uspinjao strmim stubama uz brijeg. Do male uličice s kućicama orubljenim đardinima.

Zastade iznenada. Koje čudo! Iza jedne ograde stajala je ona, okružena macama. Mlada, lijepa poput kipova erehteijonskih, dubokih toplih očiju boje masline, puti nježnije od mlijeka.

Jer, za Mladića nisu prošle godine, a kamoli desetljeća. Vrijeme nije proteklo i nije prošao čitav jedan ljudski vijek. Izbivanje je za njega bilo jedna sasvim obična, normalna plovidba brodom.

I sada, nakon što se vatio s mora, sjedili su i pili kavu, a ona, djevojka i starica u jednom biću, šutjela je. I znala je da će ta šutnja trajati. Makar o jednoj stvari. Nikada mu ne će ispričati svoj dio priče. Nikada ne će saznati što se dogodilo s njom, kao što nikada ne će shvatiti ni što se desilo s njim samim. Sve što je znao bila je njegova draga, lijepa kao i kad je otišao, vjerna u nadi, postojana u čekanju.

U stvarnosti sve je bilo drukčije.

Nije joj bilo nimalo lako. Čim su se oprostili u luci, netom se vratila kući, staroj rođakinji, počela je čekanjem. Prolazilo je vijeme, a njegovo pismo nije stizalo. Dani joj bijahu dugi, tjedni već pomalo mučni, no kad je protekao mjesec, pa prošao još jedan, osjetila je što znači patiti. To odsuće paralo je utrobu. Tek su godine postupno donosile smirenje.

One prve, kada je tek bio otplovio, svakoga jutra odlazila je do poštanskoga sandučića. Uvijek iznova vraćala se u kuću potištena. Potom bi dan provela u radu, progovarajući tek rijetko kakvu najnužniju riječ. Uvečer, po lijeganju, plakala bi nijemo i dugo.

Gradom uskoro zaredale glasine. O brodu nikakvih vijesti. Rodbina pomoraca od nadležnih nije uspjela saznati ništa. Konačno, nakon kontakta domaćih sa stranim vlastima, stigla je i službena potvrda. Obistinilo se ono čega su se svi bojali. Tanker je tajanstveno, u potpuno nerazjašnjenim okolnostima, iščeznuo negdje na oceanu. Nestao naprosto s lica zemlje. Nitko ne zna kad i kako. Niti jedna od brojnih potraga nije dala nikakva rezultata.

Obitelji su tugovale, grad suosjećao. Kada je djevojka čula vijest, osjeti boli olakšanje izmiješane na neki mučan način. Bi joj lakše jer je ipak nije zaboravio. I teže jer je, i protiv svoje volje, zauvijek ostavio. Patila je. Nikada više dodira njegovih nježnih dlanova. Nikada više njegova duboka i topla pogleda. Onoga što je upija i lagano, kao u bunilu, utapa u sebe. Uranjala je u nj kao u sigurnost krila materina. Nikada više.

Jedna misao javila se u njoj i više je nije napustila. Tamo, usred ledena prostranstva, skamenjen u zadnjim svojim trenutcima, on misli na nju. Zanavijek.

Još nešto je znala. Nikoga više ne će moći voljeti ovako iskreno i lijepo. Toliko je sebe dala da u njoj više nije ostalo osjećaja za drugog muškarca.

Ipak, moralo se dalje. Već neko vrijeme u nju se bio zagledao mladi urar. Solidan mladić iz dobre obitelji. Ponudio je konačno da se sastanu. Posrednicom bijaše njena stara rođakinja. Prihvatila je bez puno razmišljanja. Znala je unaprijed da će mu već na prvome sastanku reći. Jedino nije mogla znati hoće li on to prihvatiti. Hoće li pristati na manje nego što muškarac treba od ljubljene žene.

Pristao je. Čak je i tješio, nju a i sebe. Brak se, govorio je, nipošto ne mora temeljiti na velikoj, ludoj ljubavi. Za dobru i trajnu vezu ljudima treba razumijevanja i strpljenja.

Vjenčali se skromno, a tako su i živjeli. S njegovim roditeljima. Oni su brzo prihvatili i zavoljeli tihu, energičnu mladu ženu. Umrli su koju godinu poslije, ne dočekavši unuke. Njeni su partili ranije i na rodnome je otoku imala samo rođake. Polako su je zaboravljali, kao i ona njih.

Skladan brak donio im je lijepu, krepku djevojčicu. Odrastanje za one koji ga prate izbliza teče vrtoglavo brzo. Tako je bilo i njima. Prva je godina prošla a da je nisu ni osjetili. Potonje još i brže. I škola je u hipu prohujala. Za svega koji dan, rekao bi čovjek, došao je trenutak da je isprate na studij u veliki grad.

Kći je na trećoj godini medicine upoznala nešto starijeg kolegu. Bio je stranac, stipendist svoje vlade, obvezatan u domovini odraditi stipendiju. Sprijateljili su se, zbližili, zavoljeli. Kada je roditeljima saopćila da se udaje i odlazi s mužem, nisu se bunili. Dali su svoj blagoslov, mada su znali da je gube.

Vjenčali se u katedrali. Ovaj pir bio je veličanstven, kako i priliči nevjesti iz ugledne kuće. Sedam dana kasnije otputovali su. I bi tako da su se ostvarile roditeljske strepnje. Zauvijek. U godinama što su dolazile nova obitelj je tamo, daleko preko mora, stvarala svoj svijet. Rađala se djeca, rasla, odrastala. Ovdje, u Gradu, dvoje ljudi kročili već odavno u poznu dob. Živjeli su tiho, hraneći se vijestima iz prekomorja, čitajući u zubatim zimskim večerima, zaklonjeni toplinom kamina, naglas pisma. Kada ne bi bilo novih, iznova iščitavali stara. Poput povratka omiljenu romanu ili pjesmi koji nas, dok ih ponovno čitamo, ispunjaju osjećajem da jednako uživamo u svemu što smo već jednom proživjeli.

Svih godina zajedničkog života ni jednom se riječju, ni najmanjom aluzijom, nisu dotakli Mladića. Nisu ga prešućivali namjerno, nipošto kao zabranjenu temu. Bio je stalno nazočan, tu negdje, u zraku, u tišini, u samoćama. Nad njegovim likom nadvio se muk jer je pripadao samo njoj. Muž je to poštovao. Bila je to ljubav. Jer, ljubav je i kada čuvaš tajnu onoga drugog, pa makar za tebe to i nije prava tajna. Ljubav je kada daješ onoliko koliko drugi treba i uzimaš onoliko koliko drugi može dati, ne tražeći ni trunka više.

Kada je suprug umro, ispratila ga je s iskrenom zahvalnošću i dubokim bolom. Bio je uistinu prijatelj kakvih je rijetko na svijetu. Iskren, pouzdan, nježan. Imati jednu veliku ljubav, makar i neostvarenu, i jedno veliko prijateljstvo – malo ljudi zapadne sreća to iskusiti. Većina je prijateljstava hinjena, većina ljubavi lažna. Jedno i drugo počesto kriju neke druge porive i račune.

Vremenom, otkrila je mačke. Učila je njihovo tajnovito narječje, slušala ih, razgovarala s njima. Čudila se u početku da i one imaju svoj jezik, nečujan kao misao, smiren poput sna. Tako su ova tajnovita, mazna i pomalo divlja bića postala njeno jedino društvo. Dijelila je s njima strepnje i radosti, utjehe i boli. Pričala im o kćeri, zetu, unucima, čak i o pokojnome mužu. Jedino im nikada ni riječi nije rekla o Mladiću.

I evo, nakon godina koje su pokopale svaku nadu i prisilile je da se pomiri sa sudbinom, sada je opet tu. Čudovišno mlad i lijep. Kao onoga jutra kada ga je ispratila na brod. Prispio je, tko zna kako i zašto, iz neke druge dimenzije, iz tajanstva onkraja.

Tu je. Gleda ga nježno, a mačke, šćućurene jedna do druge, čekaju što se ima dogoditi. Uznemirene, ljubomorne, i one osjećajući svu jezu nevidjivoga, strašnoga, neobjašnjiva.

Kazivao je. Polako. Sve vrijeme univerzuma slagalo je tepih po kome su, kao svečani koraci, tekle njegove tople, nježne rečenice. A možda i nije govorio. Možda su riječi, rođene u srcu, ispunjene željom, nostalgijom, okusom putovanja razastrta beskrajnom, bolno neomeđenom pučinom, same od sebe isijavale iz njegova lica, oblikujući jutarnji uzduh u skasku o ljubavi, sjećanju i čežnji. Sve se toga jutra pretvaralo u priču. Nebo, blaga koprena rane izmaglice, miris mora, mace što su napeto gledale Gospodaricu i Gosta, susjedi u pokrajnjoj kući. Rominjala je pripovijest jedva osjetnim lahorom, prostirala se brijegom, kotrljala skalinima prema Gradu. Trajala je oduvijek i zauvijek. Trenutke u vječnost pretvarala, vječnost sabirala u zjenice dvoje ljudi koji su sjedili jedno pored drugoga, znajući da su središte vremena i svijeta.

Tada, usred idilične čarolije, odjeknuše tri snažna udarca o vrata. Starica ustade i otvori. Miriam, Valentina, Violeta, Lahorka, Karin stisnuše se jedna uz drugu. Drhtale su, kostriješile se. Još jedan neznanac stajao je na pragu, ne ulazeći. Svjetlo jutra udaralo je u oči, mračeći njegov lik. Ipak, znale su tko bi to mogao biti. Prve one.

Čovjek je preko ramena zabacio veliku poštansku torbu.

Starica ga pozdravi. On je šutio.

Ustade i Mladić. Mada zabliješten jarkom svjetlošću, razaznavao je polako crte lica, obrise glave, čelo, izraz, stas. Konačno mu bi jasno. Miris magle, vonj gareži, opor, rezak, opet iznenada tu. Ovoga stvora susretao je na dalekim meridijanima. Prepoznao je. Demonski duge, tanke, sablasno profinjene prste.

Starica je shvatila po mladićevu licu. Njegov strah pred konačnim spoznanjem. Nelagodu s iznenadne nemoći, ovaj put bez i najmanje mogućnosti da uzmakne. Razočaranje.

Nakon nekoliko minuta pomalo jezovite šutnje, progovori Poštar smješkajući se ljubazno, gotovo nježno:

-Da, djeco moja, to sam ja. Poznajete me, naravno. I znate zašto sam ovdje.

Mladić se polako okrenu Starici. Prvi put vidje svoju dragu onakvom kakva je zaista bila. Zapanjio se. Postade očito. Vrijeme se užasno pobrkalo. Živjeli su u vremenskim galaksijama eonima udaljenima jedna od druge. Ipak, ipak, i ovako sijeda, naborana, bila je lijepa i privlačna na osobit način.

Oglasi se Poštar, pomirljivo, kao da se ispričava:

-Krenuti nam je na putovanje.

Lica ozarena smješkom, utješnim poput spokoja mladih jablanova na padini uz rijeku, pružio je očinski ruku mladome čovjeku. Ovaj zadrhta. Lako je, naime, kretati na nepoznat put. Teško je krenuti na put izvjestan, pogotovo znaš li da ti je to zadnje što ćeš u životu putovati i da povratka nije jer nakon ovoga nemaš više gdje ni zašto ići. To su jasno osjetili svi koje jutro okupi u ovoj kući.

Mladić ustade. Obgrli Staricu. Privuče je sebi na grudi. Poda se spravno njegovu zagrljaju, kao da se hoće odmoriti od života. Držali su se snažno jedno uz drugo, ispunjeni, smireni, uspokojeni. Bio je to pečat mučna traženja i duga čekanja. Dodir kome se ništa ne dodaje, ne traži više niti jedna riječ, ne iska pogled.

Strpljivo počekavši, davši im vremena, Poštar polako priđe. Rukom blago taknu rame Mladićevo. Muškarac i žena poljubiše se, nježno i tužno. Poštar krenu. Mladić za njim, ne osvrćući se. Izađoše na dvorište, s dvorišta na ulicu. Omaglica im polako zamuti obrise. Ne više ona gusta plahta magluštine. Vonj gareži iščezao je. Bjeličasti uzduh bio je osunčan zdravim jutrom, a macama se činilo da odjednom ćute miris rascvjetalih bajama.

Kada su dvojica muškaraca iščezli, Starica primijeti veliku Poštarevu torbu. Ostavljenu na stolu. Otvori je. Unutra pisma, naslagana jedno na drugo, mnoštvo snopića. Prepoznala je otprve rukopis na omotnicama. Razveže najgornju i izvadi prvo. Bilo je napisano prije mnogo godina, kada je tek krenuo na putovanje dugo vječnost. Pročita ga nadušak. I nastavi čitati ostala. Cijelo je jutro potrošila i nije ni primijetila da se sunce nadnijelo nad zemlju okomito. Previdje podne. Pila je njegove riječi. Ispunjale su je, hranile, napajale. Dočekala je ono čemu se nadala dugo, godinama, sve dok nada nije izblijedila. Izgledalo je da se budi iznova. Njegovim riječima na papiru.

Prateći rečenice raspoređene dugim desetljećima, shvati, međutim, još nešto. Pisma bijahu pažljiva, nježna, puna ljubavi. Vidjelo se da ih je pisala strasna ruka i predana duša. Ipak, bilo je u njima uznemirujuće. Naziralo se iza redaka, u poretku, u odabiru. Teško je bilo prepoznati otprve. Još teže imenovati. Svako priznanje traži hrabrosti. Priznati pak sebi samome, za to je potrebna osobita odvažnost. Smogla ju je, a cijen je bila tuga. Iza svake njegove rečenice, natopljene ljubavlju i čežnjom, stajao je strah. Kakav i od čega? Od toga da se ne će tako skoro vidjeti? Ili strepnja pred svime što ga čeka prije nego se sretnu?

Ne. Ništa od toga, na žalost. Tek goli strah od povratka. Dubok i jak. Nesvjestan, skriven pismopiscu, vidljiv onome tko čita pažljivo, zainteresirano. Mladić se bojao. Povratka, nje, Grada. Ukratko – života. Zato je morao ploviti. Plov je bio spas. Bijeg. Svaka stabilnost, svako zaustavljanje, svaki nagovještaj ili pomisao da bi se uskoro moglo okončati putovanje, prizivalo je maglu, vonj paleži, bjelinu što otapa svaku realnost, sebstvo, svaku misao i svaki normalan osjećaj.

Plovio je, pisao i pisanjem, apsurdno, priželjkivao i ujedno odgađao povratak. I svojom odgodom namro zlu kob sebi, brodu, svima.

Starica odloži papir. Sada je to bila tek hrpica kartušine, prošarana crnilom. Iziđe iz kuće. Ode do kapije i stade gledajući niz ulicu. Niz obraze joj potekoše suze.

Mačke su plakale zajedno s njom.