Piše: Eduard Pranger

U jednom poglavlju romana ”Anđeli u tami” opisao sam nekoliko godina boravka glavnog lika na Golom otoku, od 1977.-1980. Nastanak logora (kasnije kaznionice) na Golom otoku dade se opisati u nekoliko riječi i ne radi se o nikakvoj posebnoj misteriji. Onaj koji malo bolje barata informatičkom tehnologijom sve relevantne podatke može pronaći na Internetu, a zaključke o toj „ustanovi“ i njezinim bivšim stanovnicima može donijeti i sam.

Na ruševinama nekoliko baraka gdje su u vrijeme Austrugarske monarhije na odsluženje kazne transportirani grješni oficiri, 1949. je osnovan je logor za neposlušne komuniste koji su se, umjesto na stranu svoje stavili na stranu Staljinove Komunističke partije. Tada je Tito rekao povijesno ne ruskom diktatoru, odvojio svoje komuniste i krenuo vlastitim putem. Zapad se nije htio otvoreno miješati u taj sukob, pa je tih godina Jugoslavija bila u totalnoj izolaciji iščekujući rusku okupaciju. Da su Rusi odlučili napasti svakako bi iskoristili one članove jugoslavenske partije koji su bili na strani Staljina, pa je Titu tada bilo politički logično takve preventivno izolirati radi uklanjanja realne opasnosti od moguće izdaje. Ti potencijalno opasni komunisti deportirani su na Goli otok, a danas je praktično nemoguće izdvojiti one koji su zaista bili na Staljinovoj strani od onih koji su u tom kazamatu završili zbog nekih privatnih osveta i razloga koji nisu imali veze s politikom jer bio ih je velik broj, između 16 i 32 tisuće logoraša. (Većina zatočenika otpuštena je sa Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza.) Činjenica je da je tamo bilo puno muke, trpljenja i nepravde, no treba znati da je to bio zatvor i da je svrha takvih ustanova uvijek izolacija, kazna i eventualno preodgoj. Kada biste danas razgovarali s preživjelima iz tog doba svi bi oni, bez razlike, tvrdili, a i sada to neki od njih tvrde, da su tamo bili ne svojom krivnjom nego ili administrativnom pogreškom ili zbog vlastitih patriotskih uvjerenja ili naprosto zato što je tada represivni jednopartijski režim sve one koji su drugačije razmišljali od „partijske linije“ kažnjavao izolacijom i progonom. Jednom riječju, krivaca zapravo nema – postoje isključivo žrtve.

Tu bih povukao jednu paralelu s nacizmom. U vrijeme najvećeg uspona fašizma u Njemačkoj, pa i u Italiji biti članom Hitlerove ili Musolinijeve stranke garantiralo je velik osobni probitak, mogućnost društvenog i ekonomskog napredovanja te političku i svaku drugu zaštitu. Oni koji su u to doba odabrali biti protiv tog zla trpjeli su strašne sankcije; u velikom dijelu Europe koju je kontrolirao Hitler biti antifašistom značilo je praktički svoju obitelj osuditi na smrt. Dakle, stvar je bila u osobnom odabiru; hoćete li se prikloniti jačoj, snažnijoj, mnogobrojnijoj i strani koja ima svu vlast ili se suprotstaviti i trpjeti terminalne sankcije.
Ljudi ili bolje rečeno komunisti koji su završili na Golom otoku ljudski su rezonirali; Rusi su pod Staljinovim vodstvom nakon 1945. kontrolirali pola Europe, politički i vojno bili su pandan i potpuno jednakopravni Americi i njihovim saveznicima i bilo je logično očekivati da će zgaziti i pokoriti jedinu zemlju koja im se tada suprotstavila, a koja je bila, osim u vojnom, u svakom drugom smislu tek u povojima. Hladni rat Jugoslavije i Rusije došao je tih godina do vrhunca, svakoga se časa mogla očekivati invazija s istoka, pa su ljudi kalkulirali i – odabrali. Neki Staljina, a neki Josipa Broza.

Baš kao što je ogromna većina u Njemačkoj i Italiji tih davnih dana prošlog stoljeća odabrala krivo, tako je i velik broj Hrvata koji su se tada stavili u službu Hitlera i Pavelića krivo odabrao, a isto je tako i u nedavnom Domovinskom ratu jako puno njih odabralo krivu stranu. Sjetite se, čekali su i kalkulirali do posljednjeg trenutka i odabrali (krivo) da bi danas izmišljali sve moguće razloge zašto se i oni nisu na vrijeme (1990.-1991.) uključili i dali svoj obol u obrani protiv velikosrpske nacionalšovinističke i ekspanzionističke politike.

Iz nekoliko razloga u svom sam romanu pisao o Golom otoku, ali ključna su dva. Prvi je informacija da su kumovi i predlagatelji pozicije za tu kaznionicu na jednom jadranskom otoku bila dva naša ugledna Hrvata intelektualca, Miroslav Krleža i Antun Augustinčić. Treći Hrvat koji je amenovao njihov prijedlog bio je Josip Broz. To sam naglasio iz jednostavne potrebe da se sruše mitovi o tome da nam je tijekom povijesti za naše nesreće, tragedije i narodna stradanja uvijek bio kriv netko drugi, a ne često i mi sami.

Drugi je razlog činjenica da nakon 1972. godine ni jedan politički zatvorenik nije više boravio na tom otoku, svi su oni, i ranije osuđeni i novi, prebačeni u druge kaznionice, poglavito u Gradišku i Lepoglavu. Od te godine ondje su boravili isključivo osuđeni kriminalci (teška razbojstva i krađe, ubojstva, običan i gospodarski kriminal i sl.). Ta je informacija važna zato što jedan određen dio naših političara i danas svoj boravak na Golom službeno u svojim životopisima ističe i prikazuje kao vrlo pozitivnu stvar i argument osobnog patriotizma i hrvatstva, a svoju su kaznu služili nakon 1972. godine, ponavljam – nakon 1972. Još je jedan podatak bitan, a puno njih to nije znalo (ili još uvijek ne zna), da su se na Goli otok slali i maloljetnici (zbog izričito teških zločina i ponavljanja kriminalnih djela) čak od šesnaeste godina života i to je bio jedini zatvor u SFRJ gdje su oni služili svoje kazne zajedno s odraslim punoljetnim osobama.

Informacije koje su mi poslužile za što vjerodostojniji opis kaznionice poluotvorenog tipa na Golom otoku dobio sam iz prve ruke, od čovjeka koji je tamo proveo četiri i pol godine, a s kojim sam razgovarao u nekoliko navrata i sakupio oko osam sati tonskih zapisa. Taj je čovjek tamo dospio s nepunih sedamnaest godina, ondje je završio dva zanata i nakon odslužene kazne potpuno je promijenio život. Zaposlio se, oženio, postao otac, kasnije sudjelovao i kao dragovoljac u Domovinskom ratu, a danas živi i radi u Zagrebu.

Zašto ovo pišem?

Prije svega zato što su službeni književni kritičari vrlo površno pročitali moj roman, pa su se usudili paušalno donositi zaključke koji s povijesnim činjenicama i tvrdnjama opisanim u njemu nemaju baš nikakve veze. (Uvijek volim misliti da se radi samo o njihovoj površnosti i amaterizmu.) To zbunjuje čitatelje i one koji namjeravaju pročitati moju knjigu, pa se osjećam obaveznim razjasniti neke bitne činjenice. Drugo i puno važnije jest zato što se o Golom otoku i dan-danas pišu gluposti, neistine i izmišljene poluistine; što godine više prolaze ta su izmišljanja veća, obilnija i bogatija.

Nastojanja da se opravda sebe i svoje postupke kada sami znamo da smo pogriješili i učinili nešto što nismo trebali, ljudska su. Nije lako svojim najbližim potomcima, ali i znatiželjnoj javnosti objasniti zašto se u nekom zatvoru proveo određen broj godina, pa se često pribjegava vlastitim istinama. Kao što vam je sada, kada vidite na televizoru nekog onemoćalog starca u kolicima, nemoguće istog povezati s činjenicom da je baš taj bio okrutni čuvar u nacističkom logoru gdje su spaljivali žene, djecu i starce, isto je tako i kada se sluša i na televizoru ili na filmskom platnu promatra nekog simpatičnog bezazlenog djedicu od osamdesetak godina koji sa suzom u oku priča o strahotama koje je doživio na Golom otoku. Teško je zamisliti istu tu osobu mladu i poletnu, s navršenih dvadesetak i nešto godina, zadojenu i indoktriniranu komunizmom i s ambicijom da sruši diktaturu Josipa Broza da bi je zamijenio onim pravim i jedinim ispravnim putem“Komunističke partije Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. Teško je zamisliti tog starčića koji je kao ambiciozni mladić u naponu snage ranih pedesetih godina jedva čekao da u njegovu domovinu dođu Rusi i da on bude taj koji će sudjelovati u vlasti nad dvadesetak milijuna građana jedne države na Balkanu. Oni su s istim žarom i ambicijama 1948. čekali „osloboditelje“ Ruse, baš kao i oni prije njih koji su 10. travnja 1941. Iz istih razloga u Zagrebu dočekali „osloboditelje“ Nijemce.

Zato, osobno mogu shvatiti i njih i njihove potomke koji bi zbog vlastite sramote, a jako dobro znaju da ona to jest, revidirali povijest. Takvih je u Lijepoj našoj jako puno i zato i imamo sve te vječne podjele, na crvene i crne. Upravo zbog neobjašnjivo (pre)velikog broja tih krivih procjena naših hrvatskih očeva i djedova da se stave u službu fašizma, te se naše tužne podjele nastavljaju u nedogled s koljena na koljeno i ne vidi im se kraja.
Osobne tragedije i patnje preživjelih s Golog otoka u vrijeme Informbiroa pokušavaju se danas na različite načine prividno odijeliti od politike, ali ono što im je zajedničko i što će ostati zajedničko jest uzrok.

Treba se uvijek vratiti nekoliko koraka unatrag, pogledati uzroke koji su doveli do neke tragedije, pa tek onda donositi zaključke e da bi se tek nakon toga racionalno shvatile i posljedice. Neki od nas posjeduju dar objektivnog i nepristranog rasuđivanja, no u toj kaotičnoj gužvi različitih ljudskih karaktera, na žalost, postoje i oni koji imaju i dar da istinu mogu i znaju protumačiti i izvrnuti baš onako kako se njima sviđa. A ta istina, to moramo priznati sami sebi, može biti samo jedna.