Piše: Marijan Grakalić

Gotovo trubadurski ideal ljubavi kao estetskog savršenstva bez tjelesnog dodira ogleda se u fotografijama Stanka Abadžića izloženih na izložbi ”Miris žene” u ”Galeriji Vladimir Buzančić” u Remetincu.

Gledanje čitavog niza perfektnih fotografija likovne nagosti sračunat je k tome da nadomjesti svaki dodir i dočara onaj miris potreban za svako udvaranje ljepoti. Abadžić se ovdje otkriva ne tek kao estetski perfekcionist čije su fotografije sofisticirana poetika nagosti s nagovorom, već ujedno i kao svojevrsni sublimirani zavodnik ženske ljepote, neka vrsta njenog istodobnog egzorcista i Don Juana koji je ne pokazuje kako je tijelo žene tek lijepo i privlačno, već i to da je ženska ljepota onaj bitan identitet zbog kojega je uvijek neophodno sumnjati u svaku realnost dok se ona ne razgoli i ne pokaže u svojoj jedinstvenosti. Fotografije u kojoj je svaka gesta erotičnosti zamijenjena odnosno profinjena estetičnošću ujedno su i prilika ne samo da se vidi već da se također i spozna značenje onog uzvraćanja vrijednosti kojeg pruža umjetnost. Jer nije tu fascinantna samo neosporna ljepota tijela već je zadivljujući kompletan dojam estetskog zadovoljstva kojeg one pružaju.

Stanko Abadžić (1952) svoje fotografije baštini u fundusu Galerije Moderne umjetnosti,  Zbirci hrvatske fotografije Foto kluba Zagreb, te značajnim galerijama u Pragu, Zurichu, Parizu, Houstonu i drugdje. Gotovo antologijskim šarmom slikovnog jezika analogne fotografije izgrađuje vlastitu intimnu poetiku koja se više uzdiže na mjeru uzora, pa tako ono što je nago dobiva svoj estetski smisao ne u napetosti već u olakšanju, ne u tvrdoj stegnutosti već u mekoći izražajnosti. Ova je izložba uglavnom nadilazi prilike sredine u kojoj se pojavljuje, a asocijacije s filmom ”Miris žene” na što njen naziv sugerira, posve su nepotrebne jer je Abadžićeva autorska finoća stvar podjednako osebujne koliko i svjetske profinjenosti.