Prošlo je već podosta vremena od kada je naš poznati športski entuzijast i kolekcionar starih špilova igraćih karata Slavko Mrkoci Židov (1932.) objavio 1998. godine svoju pionirsku knjigu ”Mala povijest kartanja”. Ta je knjiga bila tim značajnija jer je među prvima u našem podneblju otvorila put ka istraživanju povijesti malih stvari i onih sitnica kao što su stari jelovnici, drevni recepti te razne slične specijalističke studije koje se ne tiču velikih epohalnih povijesnih preokreta, nacionalnih sudbina ili vrijedne urbane povijesti. Tako i prošlotjedna vijest da je dragi gospodin Mrkoci u osamdesetoj godini života obranio doktorsku disertaciju na Zagrebačkom sveučilištu pod nazivom ”Povijest igraćih karata i njihovo korištenje u hrvatskim zemljama” posvjedočuje kako znanstvena kultura i istraživačka radoznalost mogu nadmašiti kako nažalost skromne prilike tako i predrasude prisutne u našoj sredini.

Dugo su postojale dileme oko toga gdje su se ljudi po prvi puta kartali i koju su kartašku igru igrali. Po jednoj od njih kolijevka kartanja bio bi drevni Egipat zbog razvoja slikovnog pisma i tehnologije proizvodnje papirusa. Drevni su Egipćani prerađivali papirus lijepeći ga jedan na drugi blatom, te su ga glačali kako bi dobili ljepenke od kojih su izrađivali sarkofage. U doba ”nove države” (oko 1600. p. n. e.) povlastice koje se odnose na ”putokaz u zagrobni život” spuštaju se i u niže društvene slojeve, pa se zbog toga i zbog jednog starijeg reljefa egipatskog boga Totha koji u ruci drži pismo (moguću kartu) smatralo među zagovornicima mističnog podrijetla tarot karata kako je tu nastala prva pra-karta koja je bila u vezi s onostranim i svetim. Zasigurno nije bez temelja pretpostavka da su prve karte i bile u vezi s proricanjem i drugim svijetom kao i mnoge druge stvari koje su tek kasnije poprimile svjetovni karakter. Ono što pouzdano znamo jeste to da su se Kinezi kartali već u devetom stoljeću za vrijeme dinastije Tang (618. – 907.). Kineski pisac Su E tako u svojoj ”Zbirci zapisa o Duyangu” opisuje kako se princeza Tongchang i kći cara Yizonga, karta igru ”List” s pripadnicima klana Wei kojem je pripadao njen suprug. Nešto kasnije kineski polihistor Ouyang Xiu (1007. -1072.) je ustvrdio kako igre s kartama i same karte postoje već od sredine vladanja dinastije Tang (deveto stoljeće), a njihov je nastanak povezane su sa razvojem korištenja listova ili stranice umjesto papirnate role za pisanje koje je također nastalo u to doba. Do 11. stoljeća kartanje se raširilo po cijeloj Aziji kao omiljena zabava, dok su se za dinastije Ming lica karata ukrašavala slikama junaka iz popularnih romana toga vremena.

Brojne svjetske enciklopedije i leksikoni navode kako u Europu kartanje dolazi preko Saracena. Drži se da su donijeli karte iz mamelučkog Egipta u negdje 14. stoljeću i da se od toga doba kartanje posvuda raširilo, pa se navodi kako je prvi zapis o zabrani kartanja izdat 1367. godine u švicarskom gradu Bernu. Ipak, Saraceni i njihov utjecaj bio je daleko prisutniji na Mediteranu a time i na istočnoj hrvatskoj obali Jadrana nego daleko na kontinentu gdje je smještena Švicarska. Već u 12. stoljeću na Korčuli se pod utjecajem Saracena pojavljuje viteški ples s mačevima, moreška, dok se također u statutu grada Kotora 1197. godine zabranjuje mladim plemićima da oslikane karte za hazard plaćaju zlatninom iz obližnjih crkvi. I u Dubrovniku ima sličnih nešto kasnijih odredbi koje se odnose na posuđivanje novaca i namještanja hazarda prilikom kartanja. Tako istraživanja Slavka Mrkocija ukazuju na to da se kartanje u Europi prvi puta spominje upravo u našim gradovima očito otvorenima za tadašnje kulturne utjecaje.

U kasnijim razdobljima podijeljenim između mediteranskog i srednjoeuropskog kulturnog kruga igre s kartama udomljuju se posvuda u našim krajevima. O tome je ovisila i situacija s kartama. Naime, cjelokupni feudalni život u priobalnim gradovima zasniva se na statutima i ustavima komuna, dok se u kontinentalnom dijelu zemlje on temelji na kraljevim povlasticama. Tako se u gradskim ustavima koji su nastali na osnovu onih ranijih, ili su pak načinjeni po uzorima iz Italije i drugih zemalja određuje i pitanje karanja i hazarda. S druge strane u kraljevim bulama danim kontinentalnim gradovima takvih odredbi nema, no to ne znači da se i u njima nije kartalo.

U gradovima kao što su Korčula, Dubrovnik, Trogir, Šibenik, Kotor, Trst, Pula, Zadar, živjeli su plemići, trgovci, obrtnici, službenici, radnici, sluge i žene. Neki od njih imali su slobodnog vremena, pa i dokolice. Tu je bila dozvoljena zabava s igraćim kartama, ponajprije u krčmama a ponegdje i na nekim javnim prostorima kao što je glavni trg. Kako se hazard uglavnom zabranjivao tako je bilo i kažnjivo posuđivanje novca hazarderima. Ipak, plemići i bogatiji trgovci hazardirali su u svojim palačama i kućama kako bi izbjegli propise. Ženski dio stanovništva u gradovima pretežno nije poznavao dokolicu, no gospođe iz bogatijih obitelji znale su organizirati zabave humanitarnog karaktera koje su uključivale kartanje. Zanimljivo je kako regule otočnih komuna i manjih priobalnih gradova kao što su Brač, Hvar, Lastovo, Mljet, Pag, Budva, Poljice, Senj, Skradin, Vinodol i drugih sadrže odredbe koje ograničavanju vrijeme za igru. Stanovništvo se tu pretežno bavilo poljoprivredom i ribarstvom i nije imalo baš posve slobodno vrijeme za zabavu.

Početkom XVI. stoljeća i u nas započinje renesansa koja donosi opći razvoj i društvo izmiče prije prevladavajućoj autoritativnosti srednjovjekovne zajednice oslobađanjem pojedinca koji sada dobiva sve više ozakonjenih osobnih sloboda. Isto tako sada nestaju prijašnje zabrane hazarda, ali se zato javljaju druge pojave kao što su sukobi oko dobitka. To se dobro vidi u Dubrovniku gdje Malo vijeće Republike vremenom donosi sve više zabrana i uz sve veće kazne. Istodobno i u kontinentalnom dijelu Hrvatske sukobi hazardera postaju česti što se vidi po slučajevima u sudskih arhiva. Već tokom XVII. stoljeća praksa sudske popustljivosti pokazuje neodgovarajućom jer su kažnjavani samo oni slučajevi u kojima je bilo ozbiljnih sukoba. Kako bi se stanje ozakonilo i izbjegao kaos njemačko-rimski car Leopold I. Habsburški, vladar koji je Hrvatskom saboru ukinuo pravo da bira kralja, uništio je obitelji Zrinskih i Frankopana, ali je priznao studij filozofije i teologije osnovan u Zagrebu 1669. godine, tako istodobno donosi Patent kojim zabranjuje pojedine hazardne igre a prekršiteljima određuje visoke novčane kazne.

Vremenom igraće karte preuzimaju vodeću ulogu u hazardu od kocke zbog toga što kod kocke igru čini sreća dok je kod igre sa kartama potrebno određeno znanje i vještina. U duhu s vremenom čovjek se emancipira od teških vjerskih predodžbi i tabua, pa razvoj kartanja također svjedoči o uspostavi čovjekovog povjerenja u sebe i svoje snage. U suglasju s epohalnim promjenama slike svijeta što zahvaća cijeli povijesni totalitetu, čovjek čak i u hazardu postaje tako ponajprije upućen na sebe i svoje stvarne a ne metafizičke mogućnosti. U to doba hazardira se pretežno u gostionicama ili u privatnim kućama, a kartanje i kao zabava dobiva sve više maha u društvu. Igra se u obiteljima za vrijeme dokolice, te vremenom ono postaje i smislom društvenog okupljanja i zabave članova istog staleža. Ipak, bujanje hazarda postalo je neizdrživo usprkos novim patentima koje su donijeli Karlo III. a potom i Marija Terezija. Tako se u XVIII. stoljeća počinju u Europi i kod nas pojavljivati i kavane gdje je dozvoljeno kartanje kao i ”casina” u kojima je dozvoljen hazard.

U XIX. stoljeća igraće su se karte i kartanje društveno ustalilo. Karte zbog svoje popularnosti bivaju ponegdje redizajnirane kako bi simbolički korespondirale s buđenjem nacionalne svijesti ili drugim bitnim osjećajima zajednice. Kartanje kao zabava u dokolici u obitelji ili kod određenog sloja društva polagano postaje i pitanje društvenog stila odnosno prestiža. Tokom XX. stoljeća kartanje potvrdilo kao društveno popularna zabava u dokolici pa nastaju i prvi klubovi kartaša. Sada ono sve više napušta obiteljske domove i seli se u javne prostore, kavane, klubove pa i na otvorene prostore, a pojavljuje se i mnoštvo novih igara s kartama ili igara koje koriste karte.

Informatička era koja započinje sa uvođenjem telefona, a potom i televizije, te nošenjem telefona (mobitela) u džepu i posebno osobnim računalima s Internetom omogućila je kartaškim igrama da budu cjelodnevno prisutne na svim tim medijima. Eto, što je čovjek drugo nego – homo ludens.