Piše: Slađana Bukovac

Zabave radi, ponekad se pitam kako bi mi izgledao život da se priključim nekoj od profitabilnih političkih stranaka. Ili da se šutke jednoj od njih priklonim. Izvjesno je da bi mi to osiguralo veća primanja, mnogo je stvari koje bi odjednom, preko noći, postale jednostavne; mnogo jednostavnije nego što su sada.

Bio bi to legitiman izbor; politika je u Hrvatskoj jedina stabilna, i profitabilna gospodarska grana.

Teško mi je osuđivati ljude koji su donijeli tu odluku; sva vrata odjednom postaju otvorena, mijenja se kompletna percepcija. Odjednom se događa nemoguće; vrednuju se potencijali, pa čak i ako su u povojima, natucanje stranog jezika transformira čovjeka u erudita, posvemašnja dezorganiziranost tumači se kao upravljački, organizacijski talent. Napokon, govorimo o dva posve različita svijeta, stranačkom, i izvanstranačkom.

U stranačkom, kao u nekakvom lažnom mitu o nedostižnoj Skandinaviji, dovoljno je da znaš zavezati uzice na cipelama, i da potrefiš koja je rupica na košulji adekvatna odgovarajućem dugmetu. Sve iznad toga vodi strelovitom napretku, šansi da komandiraš, upravljaš, dovodiš u red plebs, nestranački kadar. Pa čak i da sjediš u saborskim klupama. 

Ne osuđujem ljude koji su se priklonili političkim strankama, pod uvjetom da to otvoreno artikuliraju. Da kažu “vidiš, to je bila svinjska odluka, ali ja sam svinja, sad se puno skuplje oblačim, čak umišljam da posjedujem određenu moć, a bez toga ne postojim, samo sam mrlja, anonimna, bezvrijedna mrlja, lišena nekih izrazith kvaliteta”.

Na žalost, ljudi u strankama rijetko tako govore. Ne smiju, obavezuje ih stranačka stega, zakoni šutnje, unutarstranački kodeks solidarnosti. Ukoliko bilo što od toga prekrše, slijedi ultimativni užas, tržište rada. Mjesto gdje se traže isključivo spremačice, soboslikari, i monteri centralnog grijanja. Osmosatno radno vrijeme za plaću od koje se ne može preživjeti.

Strahota pridruživanja, i konkubinata sa strankama nije u tome što to isključuje bilo kakvo pravo na individualnost, na neposluh, pa čak i na pojedinačno mišljenje. Pristupanjem se podrazumijeva, i prešutno odobrava činjenica da ljudi nisu jednaki, i da već zbog te osobine, nestranačke pripadnosti, ne zaslužuju jednaku šansu. Pomalo kao apartheid: jedni sjede u prednjem, a drugi u stražnjem dijelu autobusa. Jednostavno je otići, diskretno izvaditi člansku iskaznicu, dobiti termine sastanaka, i predizborne zadatke. Ono što je perverzno, i komplicirano, jest da pritom gaziš po tijelima drugih ljudi, po njihovim sudbinama, i elementarnim pravima.