Moja baka sa sjeverne strane, Milka, bila je čudna žena. Živjela je s nama i čuvala me dok je mama na poslu, ali nije me voljela. Uvijek je tražila moje slabe točke da me u njih bocne, pa me je prozvala „naočarka“ kad je otkriveno da slabo vidim, a pošto sam bila punašna djevojčica, rado je to koristila da primijeti kako mi je to već „druga palačinka, i ako ovako nastavim…“ Imala je uvijek stotine zamjerki, izrečenih glasno ili mimikom.

Kasnije, s mojom velikom ljubavi, to se na neki način ponovilo. Ispočetka nije bilo vidljivo, ali kasnije se sve više uočavalo bi sve što napravim moglo biti barem malo bolje. I kad bih se najljepše uredila, i najviše potrudila, najveća (iznuđena) pohvala bila bi „dobro je“.

Trčala sam prema ciljevima koji su se uvijek izmicali.

Kriteriji su bili visoki, i koliko god se trudila osjećala sam da nikad nije dovoljno. Da nikad ne mogu ispuniti očekivanja, da nikad nisam dobra koliko bih trebala biti. Tada, a ni u djetinjstvu nije mi palo na pamet da problem možda i nije u meni.

Da je stvar u očima koje me ne vole dovoljno, i zato svaku moju grešku odmah uočavaju i stavljaju pod povećalo.

Jer nije moguće da mama koja je tako bdjela nada mnom ne bi uočila neke moje očite mane? Niti je moguće da prijateljica Nada s kojom sam bila nerazdvojna nije opazila moju šlampavost i rastresenost? Niti je moguće da moj suprug ne vidi prašinu i prozore koji čeznu za pranjem. Naravno da su vidjeli i vide, ali… na to ne obraćaju pažnju.Kad gledaju oči koje vole, ne vide se nečije mane i propusti, već samo dobre strane. Ostalo je nekako manje važno.

I zato, ako bih nešto poželjela kao dar, bile bi to – dobre oči.Da gledam svijet dobrotom, i da u svakom čovjeku vidim samo dobro. Koliko bi mi tada bio ljepši svijet!Da ne govorim o tome, koliko bih bila ljepša!