Piše: Slađana Bukovac

Ovih dana promatram kako IDS, histerija IDS-a, stranke na vlasti, iz temelja mijenja ljude. Mijenja ih na nedopustiv, iracionalan način. Posve se transformiraju, postaju somnabulni, kao da ih izluđuje snažna mjesečina, ili izmjena plime i oseke. Dogodilo mi se da gledam u mobitel, i ne znam koje je brojeve još uvijek uputno okrenuti. Dogodilo mi se da više ne znam što misle oni s kojima često dijelim šniclu na prijateljskim večerama, u koju zajednički ubadamo vilicu, svatko sa svoje strane stola. Dogodilo mi se da se ljudi tobože slučajno zanimaju za ono na čemu trenutačno radim. Sve je to bilo beznačajno, radilo se o nijansama. Minijaturnim šokovima, malim iznenađenjima. Ali ja tako u principu i funkcioniram, pratim unutarnje seizmografske pojave, reagiram na minimalne potrese. U jednom trenutku, nad nedefiniranim ekranom mobitela, uhvatila me sićušna paranoja. Hoće li se oglasiti ljudi koje volim, premda volim i radnike Uljanika, ili je to u međuvremenu postalo sve skupa socijalno neugodno?

Podsjetilo me na vrijeme kad je bilo krajnje neprilično, možda ne toliko neprilično koliko nepraktično, družiti se sa Srbima. Pa su te se ljudi klonili, postajali krajnje oprezni, štitili vlastite pozicije. Tako da se sve skupa multipliciralo; ti “moji ” Srbi bili su, i jesu, prekrasni, jednako kao što su prekrasni ovi dostojanstveni, pametni radnici od kojih upravo učim stvari koje se nigdje ne predaju, niti ih je moguće isporučiti. A to s političkom strankom, kao i uvijek, čini mi se smiješno, upravo nakaradno. Nekakav manipulativni gnom, njegov mutni poslovni kompanjon koji pere tuđi novac. Pa sad svi zbog toga imamo biti u psihozi, a normalni, posve stvarni brodoskelari i zavarivači na ulici. Ljudi s deset prstiju, koji suvereno vladaju vlastitim zanatom. Ljudi koji normalno, i brzo rezoniraju, čija su radna mjesta konkretna, na lokacijama koje se zovu Arsenal, Otok, Sahara. Ponavljam: Arsenal, Otok, Sahara. Ne djeluje li to izrazito stvarno? Zapravo ne pišem sve stvari koje znam, poetiziram, poopćavam. Istodobno štitim i izvještavam. Postoje situacije u kojima ne postoji cijeli repertoar istina, nego je samo jedna. Ta jedina jedino je moguće humano polazište, jedina točka u kojoj je moguće pristati, predati se, prepoznati se. S druge strane, batrga se patetični gnom, gura svog kućnog kriminalca. Njih dvojica sve znaju o “isplativosti”, i “konkurentnosti”, i, nakon što su došli do logičnog zaključka da je kriminal isplativiji od proizvodnje, iz petnih se žila trude proizvesti kolektivnu socijalnu katastrofu, samo kako bi deponirali novac za vrijeme koje neće doživjeti, jer pate od izrazito neugodnih navika.

Kako to pojmiti, kako razumeti da buljiš u mobitel, i više nisi siguran ni u što. Samo zbog toga što je ljude moguće na različite načine platiti, potplatiti. Ako baš inzistiraju, ucijeniti. Ljudi tako očajnički žele udobno živjeti. Jedino iz te pozicije u stanju su ostati očajni, buntovni i krajnje ogorčeni. Preferiraju odgovarajući, raskošan okvir za svoju frustraciju, nezavidno mentalno stanje. Samo što prije toga treba puno toga pregaziti. Nižerazredne radnike, inženjere. Cijeli taj kompleksan, gotovo metafizički posao gradnje brodova. Katarzu porinuća. A sve staro gotovo dva stoljeća, odjednom nerentabilno, nepotrebno, neisplativo. Gnom i suradnik KGB-a znaju bolje, sve će modernizirati, unaprijediti. Raspolažu vizijom u Powerpointu, sve je krajnje elegantno, više nema potrebe variti.
Gledam kako nametnici, nalik na trakavicu, ili krpelje, transformiraju ljude. Ljude koji su mi posve nalik, koji su mi dragi. Netko tu, na kraju krajeva, mora biti Srbin. Netko je pogrešno programiran, slijedi pogrešan princip. Možda su to oni, a možda sam ja. Vrijeme će nas u vlastitom tempu dograbiti po glavi, naknadno prozvati za grijeh nečinjenja, zapovjednu odgovornost.
U međuvremenu, promatram lica radnika. Ponekad su posve smrznuta, izdužena, konjolika. Kad govore, strahovito im se brzo pokreću Adamove jabučice. Samo se ponekad zaustave, na sredini neugodnog pitanja, teške rečenice. Postoji fiziološka sposobnost da se doslovno proguta plač.

Govorimo o ratu, razdoblju svrstavanja, isključivosti. Od tih ljudi ne mogu nikamo, tu mi je mjesto. To je jedini rov u koji mogu sjesti. Unatoč crnilu na ekranu mobitela. Unatoč svemu što, ustrajno negirajući sav jad ljudske prirode, patetično tumačim kao iznenadnu i dramatičnu izdaju.