Ljudi koji su mi bliski i koje volim smatraju jako bitnom činjenicu da se otvorenjem EPK pokazao srednji prst revizionističko-nacionalističkom (a pritom i doslovce i supstancijalno antinarodnom) režimu, u Europi koja sve više zaboravlja i na antifašizam i na radništvo. Pa da se samo to dogodilo, nešto se dogodilo. Slažem se s tom procjenom. Osnovna ideja o slavljenju bolje prošlosti (tj. eukronije, prošle utopije) nije besmislena u uvjetima u kojima za većinu mladih divnih ljudi koje smo vidjeli nema neke neposredno-očite budućnosti.

Nisam, doduše, vidio dovoljno klasične pozitivne futurološke utopije. Novih oblika. Ili je biti antifašist u Hrvatskoj već neka utopija za budućnost?

Što se tiče pogleda na riječku povijest, on je bio ispran i površan, kroatocentričan, bilo je faktografskih grešaka, sam grad očito nije u fokusu u svojoj kompleksnosti, nego u odrazima suvremene polarizacije. Nije se sve čulo, zbog tipičnih aljkavosti u izvedbi, ali recimo da je taj dio bio više-manje korektan, mada opran od svake finese. Razumijem tugu malograđana, autohtonih Fjumana i tome slično, ali ovo je bio dobar lakmus. Rijeka je sada jedan etnički gotovo čist grad (nikad toliko, u zadnja tri stoljeća, a možda i dulje), uz nešto malo kozmopolitskog priljeva. Više je to zbjeg za kvalitetne šefove galerija koje su u njihovim gradovima tukli, za šefice nevladinih udruga koje se nisu mogle do kraja razviti u tranzicijskom etno-kotlu lažnih metropola, za lokalne pjesnikinje koje su se zaljubile, za kontinentalne studente kojima ne pada na pamet da se vrate u neke svoje opustjele Slavonije, podivljale Splitove i tome slično.

U tom je smislu uloga Rijeke vrlo bitna, makar iznimno krhka, jer joj zasad nedostaje političkoekonomska, demografska, pa i intelektualna baza za jačanje nove urbanosti. Dubinska reruralizacija do koje je došlo (u smislu Čolovićevih studija i onih Anke Mišetić, ne iz perspektive stare i nove ksenofobije) trajno rastavlja hipsterski program od tzv. ljudi. Jer taj program nema snage na elitnu scenu dovesti većinsku glazbu svojih mladih, na način na koji je to znala recimo pokojna Mani Gotovac. Osim vrlo rijetko. U tom smislu oni su žrtve vlastitog kičastog izbjegavanja kiča i dogmatskog izbjegavanja dogme.

Nadam se da će demografski opustošeni grad ipak profitirati od priljeva blagih ili manje blagih protivnika režima, makar privremeno. Premda je dio te pseudohipsterske provincijalne elite doista duboko iritantan, jer im nedostaje štofa i šlifa i obrazovanja u puno smislova, a naročito lokalno-specifičnih znanja, a i zato jer i sami pripadaju svojevrsnim nedemokratskim mikrorežimima, o izostanku kontakta s drugim slojevima i ukusima da se i ne govori, ipak je dobro da su odabrali Rijeku za svoje trenutne jasle.

Naime privremeno su zaposlili dio mladih snaga koje bi inače morale trbuhom za kruhom, te time koncentrirali barem dio energija (kako kod pobornika, tako i kod kritičara). A to je krucijalni dobitak za grad i za regiju. Problem ljudskog rada je ključan i u tom je smislu tema programa otvaranja pun pogodak, mada možda indirektno. Umjetnički dojam i europska dimenzija, kao i opravdani financijski pesimizam nisu toliko bitni kad vidim te mlade ljude koji nešto tu rade. To bi moglo imati dalekosežne pozitivne posljedice za njihovu budućnost, makar o njihovoj budućnosti malo tko od novopečenih ustaša i romantičnih partizana i penzioniranih pankera ima vremena govoriti…

Kako to biva, tu budućnost će morati osmisliti sami, uz svoj “soundtrack”. Kad im to ljudi mojih godina koji i dalje glume mlade (khm, khm, moment samokritike) to dopuste… Svom rodnom gradu s kojim imam vrlo slojevit i u mnogo smislova bolan odnos, želim da mu od ovog svega bude bolje. Ako i nije gorka pilula (da ne velim: ljuta trava), nek barem bude mirišljava sol. Sretno.

(Facebook)