Većinu njegovih filmova imala sam prilike vidjeti 70-ih i 80-ih godina zahvaljujući tadašnjim televizijskim i kulturno-umjetničkim programima (nezaboravna Kinoteka) koji su otvarali vrata značajnim umjetničkim trendovima i uradcima iz cijelog svijeta. Zato sam bila ponosna kad sam se početkom 90-ih u Pragu na retrospektivi čehoslovačkog novog vala mogla pohvaliti da znam skoro sve autore i filmove, dok su moji zapadnjački frendovi bili fascinirani otkrićem češke kinematografije jer su poznavali samo par američkih filmova M. Formana (a u jednakom neznanju ostajali su im i izvrsna mađarska, poljska i ruska kinematografija, kao i jugoslavenski crni val, ali i talijanski neorealizam, francuski novi val itd.; zgodno za usporedbu “života u mraku”). Glavna atrakcija retrospektive, film koji sam tada prvi put vidjela, bio je Menzelov film “Ševe na žici” (1969) koji je 20 godina proveo “u bunkeru” kao politički nepodoban.

Iako je najcjenjeniji Menzelov film “Strogo kontrolirani vlakovi”, za koji je dobio i Oscara, “Ševe na žici” zaslužuje biti na pijedestalu najboljih filmova o socijalizmu pod dirigentskom palicom Partije. Jednostavnošću naivnog slikara, nepretenciozno, razigranošću mekog, prostodušnog a ujedno britkog češkog humora, Menzel (po literarnom predlošku Bohumila Hrabala) prikazuje preodgajanje ‘dekadentnih i subverzivnih buržoaskih elemenata’ prisilnim radom na odlagalištu metalnog otpada.

S jedne strane to je bolno oštra kritika staljinističkog režima, njegovih apsurda, brutalnosti i ograničenosti, a s druge to je poetska, topla priča o sudbinama različitih ljudi, kažnjenika i njihovih čuvara, koji se u hladnoj noći mogu zateči zajedno oko vatre dodirujući se promrzlim, nesigurnim prstima – jer svi trebaju toplinu i dodir. I život uvijek nađe način da se nasmije…

Odlaskom Jiříja Menzela ugasila se jedna sjajna zvijezda na filmskom nebu.