Prva umjetnička djela nisu napravili umjetnici u smislu kako ih danas razumijemo – profesionalci, obrazovani i tržišno cijenjeni (pa i kad je djelo punjeni morski pas u formalinu, vrijednosti 12 milijuna dolara). Gravirane školjke, slike na zidovima špilja i skulpture debeljuškastih venera radili su obični ljudi, izražavajući sebe u slobodi svoje imaginacije i kreativnosti, a umjetnost je neposredno začinjala njihov svakodnevni život. Tijekom vremena, umjetnost se izdvaja iz neposrednosti života i formira u zasebno područje koje danas poznajemo kao sustav institucija (muzeji, galerije, akademije, kazališne, operne, koncertne, izdavačke i filmske kuće, knjižnice, digitalni mediji itd.), filozofskih i znanstvenih disciplina i teorija, društvenih aktivnosti i događanja kao što su izložbe, aukcije, kolekcionarstvo, predstave, festivali, hepeninzi, i sl., i svemu tome pripadnih profesija.
Međutim, umjetnost je oduvijek živjela (istina, društveno nepriznata) i izvan granica tog sustava. A za to su posebno zaslužni: djeca koja crtaju spontano, emotivno i iskreno; žene, koje nisu udomljene u povijesti umjetnosti , ali su svojim vezenjem, tkanjem, pletenjem, šivanjem, sviranjem, izradom nakita i drugih ukrasa vazda udomljavale umjetnost; siromašni koji, živeći u oskudici, ukrašavaju svoje domove i sebe vlastitim rukotvorinama, pretvaraju staro u novo i zarađuju za kruh i vino svirajući po ulicama, kao i oni koji “žive u svom svijetu” ili u psihijatrijskim institucijama, i razni drugi marginalni likovi .
Prepoznatljivije izlaženje umjetnosti izvan etabliranih granica u svakodnevni život zbiva se odavno kroz murale, grafite (ne nacionalističke, jer iskazuju patologiju, a ne umjetnost), sviranje i slikanje na ulicama i Internetu, kroz “street art”, “visionary environment”, “autsider art” itd.
Prije 30-ak godina prvi put sam u rukama držala monografiju s naslovom “Outsider art”. Oduševila me mnoštvom impresivnih, snažnih djela, u koja su utkane neobične životne priče njihovih autora, i beskrajno zainteresirala.
Začetnik tog “pokreta” francuski je slikar i kipar Jean Dubuffet. Smatrajući da “jednostavan život običnog ljudskog bića sadrži više umjetnosti i poezije nego akademska umjetnost ili veliko slikarstvo” i da njegov cilj kao umjetnika nije “puko zadovoljenje šačice stručnjaka, već čovjeka s ulice kad se s posla vrati kući”, on 1948. u Parizu, zajedno s A. Bretonom i drugima, osniva La Compagnie de l’art brut (Udruženje sirove umjetnost) i pravi vlastitu kolekciju djela neškolovanih umjetnika koji rade izvan estetskih normi, naročito psihijatrijskih pacijenata (za čije se stvaralaštvo još poč. 20. st. zanimaju W. Kandinsky, F. Marc i P. Klee).
Pojam “outsider art”, kao engl. sinonim za “art brut”, smislio je 1972. profesor i kritičar umjetnosti Roger Cardinal. Otada je u općoj upotrebi za umjetnost stvorenu izvan etabliranog sustava umjetnosti i mainstream umjetničke scene, odnosno za umjetničke radove neškolovanih autora, najčešće društveno i kulturno marginalnih individua, nekonvencionalnih nazora (nerijetko s mentalnim problemima), neposrednog i snažnog osobnog izričaja, čije umjetničko stvaranje ne teži društvenom priznanju i ne proizlazi iz izbora, nego iz životnih okolnosti i neposredne unutrašnje potrebe.
Životno-umjetničke priče “outsider”-a toliko su zanimljive da je teško odabrati koga spomenuti kao primjer.
Helen Martins (1897–1976) nije ni sanjala da će postati “južnoafrička kraljica outsider art-a”. Školovala se za učiteljicu, kratko radila u školi i udala se za kolegu Johannesa Pienaara. Nakon šest godina neveselog braka razvela se i vratila u rodni kraj, zabačeno kalvinističko mjestašce Nieu–Bethesda, gdje se skoro dva desetljeća brinula za svoje stare roditelje. A onda, poslije njihove smrti, počinje čudesan život “Miss Helen”. Roditeljski dom pretvara u “vizionarsko okruženje” s natpisom na ulazu “Ovo je moj svijet”. Unutrašnjost kuće transformira kreacijama od “stakla i svjetlosti”: zidove i stropove prekriva žarkim bojama i mrvljenim staklom te ukrašava freskama, mozaicima, ogledalima i svjetiljkama, da bi zajedno s namještajem, pastelnim zavjesama, šarolikim ukrasima, skulpturama i svijećama oblikovali skladnu, intimnu simfoniju boja, svjetla i tame, vidljivog i nevidljivog. U vrtu gradi sebi svojevrsno društvo – preko 300 velikih, od cementa i stakla sačinjenih, kipova ljudi, sova, paunova, deva, uz piramide, jaslice, fontane….
Ta sitna žena, povučena i “prerazličita”, nije ni prije svog umjetničkog uzleta bila prihvaćena u maloj konzervativnoj sredini, a zbog posvećenosti “čudnim” vrtnim bićima umjesto bogu, zapuštenog izgleda i druženja s “obojenim” pomoćnikom, mještani su je gledali s još više podozrivosti, negodovanja i ruganja. Nije se obazirala jer zapravo i nije živjela s njima nego u svom svijetu, svojoj paralelnoj stvarnosti. Međutim, stareći “Miss Helen” polako gubi vid (oštećen otpadnim česticama materijala koje je koristila), što njen svijet odmiče u tamu i što je možda jedan od razloga (ako je smisleno uopće govoriti o razlozima) da ona u 78. godini okonča sebi život. Prema njezinoj želji, kuća u kojoj je stvorila svoj svijet pretvorena je u muzej – nazvan po omiljenoj joj ptici: Sovina kuća (The Owl House) – koji je postao turistička atrakcija i tako, paradoksalno, omogućio razvoj svijeta onih kojima je nekada bio predmet pogrde i podsmijeha.
Miroslav Tichý (1926–2011) vjerojatno je najneobičniji fotograf na svijetu. Fotoaparatima koje je sam izrađivao od otpada načinio je, od 1960-ih do 1985., tisuće većinom potajice slikanih, tehnički loših, a ipak izvrsnih fotografija žena u svom rodnom gradu Kyjovu u Češkoj.
Tichý je jedan je rijetkih “autsajdera” koji je pohađao umjetničku akademiju, ali je od nje odustao jer se, sklon modernizmu, protivio tada općevažećem soc-realizmu. Poslije je dugo smatran disidentom i “subverzivnim elementom” pa je bio meta “odgojnih” mjera režima (uključujući i prisilne boravke u umobolnici). Živio je s roditeljima, od male invalidske mirovine, posvećujući se najprije crtanju i slikanju (čemu se vraća 1985.), uglavnom s prizorima poluobnaženih žena.
Šezdesetih godina (pogotovo nakon što je ’72. deložiran i zajedno sa svojim slikama izbačen na ulicu), zapuštena izgleda, duge kose i brade, u pohabanoj odjeći, počinje s home-made fotoaparatom lunjati gradom, fotografirajući lokalne žene po ulicama, parkovima i iza žičane ograde kupališta. Fotoaparate je radio od otpadnih materijala: kućište od šperploče (rubova zabrtvljenih asfaltom), “upravljački mehanizam” od kalema konca i lastike, objektive od kartonskih ili plastičnih cijevi a leće od pleksiglasa, polirane, navodno, smjesom zubne paste i pepela od cigareta. Sugrađani su ga smatrali otkačenim. Žene koje je fotografirao nisu ga primjećivale ili su, vidjevši ga u otrcanom izdanju sa sklepanim fotićem, mislile da je to samo ludorija pa su veselo pozirale. A on je neumorno lovio obične, gotovo banalne trenutke, slučajne pokrete i spontane poze tijela, u kojima je otkrivao izuzetnost, jedinstvenost i neponovljivost, i detalje koji zrače erotičnošću i intimom.
Svakodnevno je, kažu, snimao 90-ak fotografija. Negative je tiskao samo jednom, za sebe, ne za prodaju ili izložbu. Mnoštvo slika je uništio, a one uspješne (bez datuma i naslova) lijepio je na karton, katkad olovkom pojačavao konture ili crtežima ukrašavao margine, “okvire” slika.
Njegove fotografije pune su tehničkih pogrešaka – izvan fokusa, premalo ili previše eksponirane, zamrljane prašinom iz aparata ili prilikom razvijanja. Njega to ne samo da nije zabrinjavalo nego je (kao i sam izbor improvizirane kamere) bilo namjeravano. Po njemu: “Pogreška. To je ono što čini poeziju.”
Vjerojatno su upravo poetičnost i diskretna snaga (zahvaljujući oštrom oku i mekom fokusu) njegovih fotografija – uz kasniju fasciniranost umjetničkog establišmenta načinom i produktivnošću njegova rada – razlozi što ih se danas ne prosuđuje iz rakursa političke korektnosti, pa mu se ne zamjera ni očito voajerstvo ni fotografiranje žena koje nisu svjesne da su bez dopuštenja predmet slikanja za nečije uživanje.
Tichyjeve fotografije živjele su desetljećima neprimijećene, javnosti nepoznate, u tišini i nemirima njegova privatnog života. Sve dok Roman Buxbaum, jedan od rijetkih prijatelja, koji je 25 godina pratio i prikupljao njegov rad, nije zbirku njegovih fotografija izložio na Bijenalu suvremene umjetnosti u Sevilli 2004. Nakon nagrade koju je tada dobio, nižu se brojne izložbe po cijelom svijetu i još brojnije stručne analize i interpretacije fotografija voajerskog “umjetnika s lošim fotoaparatom”.
Eugene von Bruenchenhein (1910–1983) američki je samouki umjetnik kojeg smatraju “modernim renesansnim čovjekom”. Živio je skromno, više-manje u oskudici, radeći kao cvjećar i pekar, ali je – s uvjerenjem da dolazi “iz drugog svijeta” i da je njegovo rođenje “u godini prolaska Halleyevog kometa nepobitan dokaz da su ga bogovi obdarili umjetničkim genijem” – gotovo opsesivno posvetio 50 godina svojeg života raznovrsnom umjetničkom stvaralaštvu.
U umjetničke vode otiskuje se 1940-ih, kada radi tisuće fotografija svoje supruge, deset godina mlađe Eveline Kalka, koju je u pigmalionskoj maniri preimenovao u Marie i učinio svojom muzom i temom pretežno erotskih fotografija u pin-up stilu.
Od 50-ih počinje slikati, koristeći često odbačene kartonske kutije iz pekare kao podlogu i služeći se ne samo kistom nego i prstima, štapićima, lišćem, konopom, češljem, katranskim i običnim zgužvanim papirom. Naslikao je preko tisuću apokaliptičnih pejzažnih slika, prštećih jarkih boja, s fantastičnim prikazima flore, mističnih bića i moderne arhitekture.
Kasnije se posvećuje skulpturama, pa od gline modelira lisnate i cvjetaste posude i krune, a od pilećih kostiju oblikuje minijaturna prijestolja i čipkaste elegantne tornjeve (do pet metara visoke) zlatnih i metalik boja. Neko vrijeme radi i crteže s precizno geometrijski oblikovanim i barokno razigranim botaničkim i znanstveno fantastičnim motivima.
Sve to bogatstvo radova – uključujući i desetke bilježnica s poezijom i znanstvenim idejama – ispunjalo je njegov dom, pretvoren u fascinantno umjetničko okruženje, poznato samo uskom krugu prijatelja. Premda je za života pokušavao izložiti i prodati svoje radove, biti poznat kao umjetnik, galerije ga nisu smatrale privlačnim (tj. unosnim). Ali iste godine kada je umro, postaje “prepoznat” i poznat, pa je poslije zastupljen na mnogim izložbama i, kažu važne kritike, “postavljen na svoje zasluženo mjesto u kanonu američke samouke umjetnosti.”
Tako je potvrdio tužnu činjenicu: najbolji umjetnici su mrtvi umjetnici – kao Vincent van Gogh, Paul Cézanne, Claude Monet, Henri Toulouse Lautrec, Johannes Vermeer, Emily Dickinson, Franz Kafka, Edgar Allan Poe, Oscar Wilde… i mnogi današnji umjetnici koji će tek u budućnosti biti mrtvi, tj. “pravi umjetnici”.
Puno je vremena prošlo otkad sam prvi put zavirila u monografiju “Autsider Art”. Otada su izdane razne nove monografije a mnogi su outsider-i uključeni u galerijske i muzejske izložbe. Pitanje je koliko je ta umjetnost još uvijek “outsider”, a koliko je i sama postala dio mainstream-a. Ipak, iako umjetnički establišment, izgleda, uvijek nađe načina da ‘odbjeglu djecu’ vrati (najčešće posthumno) u svoju utrobu, nesumnjivim se čini i da je “outsider art” načinila barem mali iskorak iz sustava zvanog umjetnost da bi živjela neposredno i slobodno u svakodnevnom životu tzv. običnih ljudi.
radio gornji grad 
