Početkom osamdesetih književnici su se žalili da je položaj književnosti i situacija u izdavaštvu teža nego ranije, uočavali su se negativni trendovi, što je uglavnom bilo osnovano i točno, premda je kasnije postalo i gore (da sa današnjom situacijom ne uspoređujemo).

Posebno je teško bilo s izdavanjem knjiga mladih pisaca. Tiskanje knjiga je bilo skupo, tehnološki proces spor, proces izbora i odlučivanja, te financiranja još sporiji. Minimalni rok za objavljivanje novonapisanih knjiga bio je dvije godine, uobičajeno barem tri, nije bilo ništa čudno da knjiga izađe i pet godina nakon što je napisana. Mladi pisac praktički nije mogao očekivati da će mu knjiga biti objavljena, a rijetke objavljene knjige su se pojavljivale prekasno.

CDD je s dvije knjige pokušao pokazati da se moglo drugačije i da bi trebalo drugačije. Izuzetnim organizacionim naporima u biblioteci „Mladi hrvatski pisci“ objavljena je knjiga Dubravke Ugrešić „Poza za prozu“ (urednik Inoslav Bešker i ja) i Davora Slamniga „Čudoviše“ (urednica Gordana Visković), svaka ni dva-tri mjeseca nakon što je završena. Obje knjige su bile momentalni književni uspjesi, ne samo jer su bile izuzetno kvalitetne same po sebi, nego i zato jer su se pojavile u pravom trenu, iskoristile su svoj čas, i to još uz malu, ali čvrstu logističku potporu („Polet“, „Pitanja“, druga glasila, kulturne rubrike…) Opravdanost takvog pristupa potvrdila se i time što su obje knjige, svaka za sebe, bile dovoljne da lansiraju novo književno ime.

Na mjestu tajnika Društva književnika početkom osamdesetih godina dijagnosticirao sam da su sva vrata za književnost mladih zatvorena i krenuo sam, danas bi se reklo, lobirati da se otvori prostor za pojavljivanje i afirmaciju novih književnih imena. Snažnu podršku dobio sam od doktora Stipe Šuvara, tada u Svezu komunista zaduženom za kulturu, te Gorana Babića u Socijalističkom savezu. Babić je prije toga je bio predsjedavajući Republičkoj samoupravnoj interesnoj zajednici kulture, pa je znao mehanizme koje je trebalo aktivirati. Danas može zvučati kao kuriozum iz čuvene novinske rubrike, Ripleyeve „Vjerovali ili ne!“, u početku projekt nije bio financiran tadašnjim uobičajenim načinom od samoupravnim interesnih zajednica, nego izravnim donacijama Saveza komunista, Saveza sindikata, Saveza omladine i Saveza boraca. To je otprilike kao da danas HDZ, SDP i HNS izravno plate pokretanje novih novina za kulturu.

Istovremeno s iniciranjem, pokretanjem i utemeljenjem projekta trebalo je okupiti i ljude koji će ga preuzeti i voditi. Sabrano je jezgro redakcije s naglaskom na mlade teoretičare i kritičare jer se poštovala pretpostavka da su oni pozvaniji biti urednici nego same književnice i književnici, iako su obuhvaćeni i neki književnici, ali zahvaljujući postojećem uredničkom iskustvu i drugim organizacionim sposobnostima (recimo, Boro Radaković). U redakciji su se ispoljile dvije tendencije: nasuprot zagovaranju da novi časopis i biblioteka, po uzoru na ranije književne generacije okupljane oko časopisa („krugovaši“, „razlogovci“) zastupaju neku svoju, novu poetiku, pa čak i svjetonazor, uložio sam napore i autoritet da projekt od samog početka bude što širi i otvoreniji, što sveobuhvatniji, da svakome vrijednom pruži jednaku priliku, da omogući afirmaciju generacije, a ne da pogoduje bilo kojem segmentu ili zasebnoj poetici. U skladu s tim se kroz „Polet“ krenulo pozivati mlade autore da napišu/donesu nove/neobjavljene rukopise knjiga. Pri odabiru dvanaest za prvo kolo pazilo se da omjer autorica i autora bude što ravnomjerniji, da budu zastupljene sve literarne forme (poezija, kraća proza, duža proza, romani, dramski tekstovi…), te da članovi redakcije ne objavljuje svoje knjige.

Za izdavača je odabran CDD SSOH jer je bio najprirodnija adresa, već iskusan u pružanju potrebne logističke podrške (knjigovodstvo, distribucija, dizajn), a imao je i druga izdanja („Polet“, „Pitanja“) koja su se mogla uključiti u zajedničke napore.

Zamišljeno je da se prostor za novu literaturu mladih, neka bude kakva bude, otvori preko zajedničkog fronta: klubovi Književne omladine – „Polet“, novina koja između ostalog objavljuje originalne literarne radove, te prati literaturu – „Pitanja“, časopis koji obuhvaća i literaturu – novi časopis „Quorum“ posvećen isključivo literaturi – biblioteka „Quorum“. Željelo se dati poticaja svim segmentima književnog života: stvaraocima, publici, izdavaštvu, distribuciji knjiga, pratećoj teorijskoj i kritičarskoj djelatnosti.

U paleti postojećih medija za objavu književnosti nedostajao je ozbiljan časopis mladih posvećen isključivo književnoj produkciji.

Potez koji sam osobno smislio i povukao, a zadovoljan sam i ponosan njime i nakon desetljeća, bilo ja kako smo preskočili novoiskrslu prepreku. Naime, na razini financiranja cjelokupne kulture u Hrvatskoj zbog „mjera stabilizacija“ (čitaj: stezanja kaiša zbog financijske oskudice) donesena je odluka sa zakonskom snagom o „zabrani financiranja novih inicijativa“. Nastojalo se održati postojeće na uštrb razvoja.

Doskočili smo tome tako da smo na svakoj od prvih dvanaest knjiga malo uštedjeli da bi sakupili sredstva za trinaestu. Trinaesta je bila zbornik niza autora objedinjenih pod zajedničkim naslovom „Quorum“ koji smo tretirali kao „nulti broj“ časopisa, te smo sljedeće godine zatražili (i dobili) sredstva za časopis u okviru redovnog financiranja, pozivajući se da nije „nova inicijativa“ jer je već započet u prethodnoj godini, da je riječ o nečemu već postojećem.

Iako sam tada još bio mladi autor, bio sam dovoljno afirmiran da meni osobno tako nešto nije trebalo. Vidio sam svoju ulogu kao „prvog pokretača“, onoga koji pokrene projekt, a zatim se izmakne i prepusti ga samome sebi. U skladu s tim sam kao urednik potpisao prvo kolo, iako sam odradio uredničke poslove i za drugo, a do samog izbora konkretnih naslova došlo se konsensusom redakcije. Nastojalo se da „Quorum“ maksimalno bude kolektivno djelo, sinteza svih tada postojećih literarnih silnica od kojih svaka ima jednako pravo glasa.

Uloga „prvog pokretača“ toliko je dosljedno odigrana da u četrdeset godina „Quoruma“ u njemu nije objavljen ni redak koji sam napisao, dvadesetak knjiga koje sam objavio nisu ni spomenute, a promaklo mi je da li me se ikada spomenulo i na bilo koji drugi način.

Kad su krajem osmog desetljeća i krajem drugog milenijuma rađene razne liste i pregledi, bio sam vrlo zadovoljan vidjevši da gotovo nitko govoreći o književnosti nije zaobišao pojavu i djelovanje „Quoruma“. Dapače, zapamtio sam ocjenu da je „najznačajnija književna činjenica osamdesetih godina“. Drago mi je da se kroz njega pojavio niz novih kvalitetnih imena, da je desetljećima bio otvoreni generacijski prostor mlade književnosti.

Nakon četrdeset godina djelovanja časopis „Quroum“ ukinut je herostratskim potpisom ministra kulture, velikog Hrvata Zlatka Hasanbegovića, koji je za to i niz srodnih poteza za sad nagrađen mjestom uglednog zastupnika u hrvatskom saboru. S druge strane, za one koji su nešto načuli, nikad nisu razumjeli i sve krivo zapamtili, dr. Stipe Šuvar, Goran Babić i ja ostali smo nekakvi sektaši, dogmatici, komesari u kulturi ili agitpropovci, mrzitelji svega hrvatskoga i slično, pa još i ponešto gore.