Piše: Kruno Čudina

Postoji Arirang. Tamo u dalekoj nam Koreji. Pišem ovdje o Arirangu kao o tradicionalnoj korejskoj narodnoj pjesmi koja se pjeva u svim dijelovima Koreje, koja se interpretira u raznim verzijama, ovisi već u kojoj se pokrajini izvodi, no negdje u svojoj srži Arirang je vrlo sličan gdje god se izvodio. Dakle, ne govorim o Arirang festivalima, masovnim gimnastičkim i artističkim izvedbama-igrama kakve se izvode u Sjevernoj Koreji, te iste bivaju najčešće predstavljene kao Arirang, rado i prozivane nečime što podsjeća na sletove (ta zajednička okupljanja!?); to moramo naglasiti, da ne bi bilo ikakve zabune. Koreja je ipak jedna jedina, zemlja u kojoj živi jedan narod, razdvojen tek zadnjih šezdesetak godina. A sama riječ Arirang, iako doslovno ne znači ništa, u Koreji gotovo uvijek podrazumijeva planinski prijelaz (prolaz), i to na raznim planinama Koreje, poput sljedećih stihova iz jedne od standardnijih verzija:

”Tamo, tamo na Baekdu planini, tamo gdje, čak i usred zimskih dana, cvjeta cvijeće.”

Arirang prijelaz, iako uistinu postoji niz sličnih prijelaza koji spajaju dijelove neke planine, ustvari predstavlja imaginarni susret dvoje ljubavnika u zemlji snova. Bitno je naglasiti da su riječi refrena gotovo uvijek jednake, u cijeloj Koreji, u svakoj pokrajini, unatoč raznim verzijama, a grubi prijevod bi glasio:

”Arirang, Arirang, Arariyo
Prelazeći preko Arirang prolaza
Dragi koji me napustio (ovdje)
Neće napraviti niti deset koraka prije nego ozljedi svoja stopala.”

No tko želi proučiti, ili dokučiti što bi to Arirang uistinu bio, ili pokušati saznati bilo koje druge detalje o samoj pjesmi i slično, može to probati učiniti na raznim izvorima dostupnima na internetu. I dalje sumnjam da će itko od nas doći do, a niti bi trebao, nekakve univerzalne definicije te strastvene, melankolične, a opet tako snažne pjesme, pjesme koja povezuje korejski narod, od sjevera do juga, unatoč podijeljenosti (koja je nastupila službenim ”savezničkim” dogovorom) koju su im velesile SAD i SSSR izravno donijele u začecima svojega Hladnog rata. Naime, nakon što je Koreja konačno, nakon više desetljeća japanske okupacije, trebala postati slobodna, što su joj spomenute sile izravno i obećale, priča se naglo promijenila. I tako je, nakon nametnuto-isprovociranog rata, jedan narod podijeljen, rastavljen u dvije države i ostao je tako do dana današnjeg. Sjevernjaci su, obilato nakrcavani oružjem od strane SSSR-a, i uz podršku Kine, dominirali u počecima Korejskog rata, što je bio odgovor na terorističke napade koje su provodile razne grupacije na jugu Koreje, predebelo pomagane od strane SAD-a. No niti o tome nećemo ovdje dalje govoriti, dvije verzije toga sukoba u cjelini, kao i samog početka rata, postoje, a činjenica ostaje samo jedna – veliki Saveznici su, nakon što su pobijedili nacističku Njemačku, nastavili do današnjeg dana sa svojim ratovanjima, razaranjima drugih zemalja, sa izazivanjem ratova i revolucija u svim zemljama u kojima već nalaze svoje interese. Retorika je uvijek ista, najveća imperijalistička sila na svijetu, SAD, u jednom trenutku samo kaže:  ”Vlada te države izgubila je svoj legitimitet!” Pa makar iza iste stajala i većina vlastitog naroda, kao nedavno u Libiji ili Siriji, no imperijaliste ne zanima izlizanost njihovih opravdanja, kao pozivanje na nepoštivanje ljudskih prava u zemljama koje kreću napasti, iako je teško zamisliti zemlju koja je prekršila više ljudskih prava od SAD-a. Ima ih, dakako, mnogo; recimo NR Kinu su Amerikanci, zasigurno s pravom prozvali prije nekoliko dana, no Kina prvi put nije ostala šutjeti, nego je precizno odgovorila na sva kršenja ljudskih prava koja Amerikanci čine, kako u svojoj domovini, tako i u velikom dijelu ostatka svijeta. Dakle, imamo razne informacije, dostupne posvuda i iz raznih izvora, sa svih strana, ali možda je najznačajnije kako više teško možemo vjerovati ikome. I nije ni potrebno vjerovati. Ne u svijetu gdje je sve usmjereno ka fabriciranju istine i uzdizanju laži, ka grozničavoj potrebi za promicanjem iste u svrhu ispisivanja svoje idealne, bezgrešne povijesti. Laž. Svi rade iste zločine, svi koji mogu, zločine nad ljudima. Ljudska prava? Ništa doli fantazija, ostvarena anti-utopija, utopljena u mnoštvu prljave propagande kojom nas se zasipa sa svih strana. Zato nećemo dalje o svemu što znamo, što dobro znaju i vide i prozreli su svi oni koji su željeli vidjeti istinu pa makar se onda sa istom morali suočavati kao sa zlim duhom protiv kojeg nemaju nikakve šanse, sa istinom koja boli, ali možda i oslobađa. Možda. Negdje unutra, svakog zasebno, makar na koji trenutak. Možda i ne.

Jer ovo nije priča niti pjesma o povijesti ratovanja, ovo nije tekst o kršenju ljudskih prava, o kršenju i lomljenju većine ljudi, doslovnom uništenju od strane znanih i manje znanih gospodara rata, samopostavljenih krojitelja ljudskih sudbina, niti o crnim proljećima koja izazivaju, pa niti je ovo još jedan pokušaj ukazivanja na svu nepravdu, na sve genocide koje trpe tzv. mali ljudi, ili oni ‘slabiji’, koji nemaju moć obraniti se, ne, nije ovo nikakav osvrt na svijet koji je opasno na rubu propasti koje li već vrste (da, koja bi mogla biti u pitanju, neka zaključuje svatko za sebe; ili neka ne zaključuje). Ovo je ‘Arirang’. Prijelaz koji se traži. Planina sa koje se pjeva pjesma čežnje, iako sloboda nije nikad bila opcija, samo riječ za opiti masu. Možda Koreja, kao domovina Ariranga, ima svake veze i s ovim ‘Arirangom’, makar u smislu da bi narodna, tradicionalna korejska pjesma Arirang mogla predstavljati zadnju bitnu, da ne kažem veliku poveznicu između jednog naroda koji živi u dvije nezamislivo različite države u svakom pogledu. Koji još uvijek ratuje. U zemlji u kojoj rat nikada nije niti stao. U kojoj ovih dana svjedočimo zastrašujućim ratnim prijetnjama obiju strana, svjedočimo mogućnosti izbijanja sveopćeg rata. Narod koji ima ministre za ponovno ujedinjenje Koreje, da bi istodobno prijetio sam sebi, kako s juga, tako i sa sjevera. Narod prisiljen boriti se se sam sa sobom. Dok na 38. paraleli raste planina. Baš kao što diljem svijeta rastu zidovi, od betona i žica, zidovi netrepeljivosti, zidovi koje postavljaju imperijalistički grabežljivci, te crvljive kreature, ljudi koji nikada nisu ostvareni kao osobe, koji su ljudi tek po rođenju. Bornirani crvi (da, ovo bi lako mogao biti oksimoron). I tako mirotvorac (a zapravo nikad optužen ratni zločinac) Obama stoji iza onog neprobojnog stakla i promatra Koreju sjeverno od 38. paralele. I čudi se, zgraža, istinski mu je žao, kaže da tako nešto nikada nije vidio, takvu strahotu. Uistinu otkrivenje. No nervozan je, jer sjeverno od famozne paralele stoji režim koji nema kamo otići, koji gospodin Obama ne može tek tako, kao zadnjih šest, sedam suverenih država, sravniti sa zemljom, uz pomoć svojih šarolikih saveznika, od staro i neokolonizatorske Francuske do jedne Saudijske Arabije, poznate po svojem striktnom provođenju ljudskih prava. Na sjeveru je ipak više-manje nepredvidljiva vojna mašina, baš kao što je na jugu o imperijalistima ovisna vojna mašina. No nikad to nije niti će biti rat Koreje protiv Koreje, to je rat imperijalističkih sila protiv cijeloga svijeta. Svijeta koji bi mogao ući u vječnu zimu zbog njihovih sumanutih ratnih igara. Ali, dok se i na sjeveru i na jugu sprema za rat, u isto vrijeme pjeva se i Arirang. Dovoljno. Jednako. Isto. Isti narod.

Danas pjevamo ‘Arirang’. Ari-rang, preko planine idemo! Tražimo prijelaz. Kojim ćemo doći jedno do drugoga. U jednoj Koreji. U jednoj obitelji, u jednoj kući. U našoj zemlji. U jednom svijetu, jedinom koji nas ima, ali koji nas gubi. Pjevamo, u zoni razgraničenja, jer sve što se treba reći je:

”Arirang, Arirang, Arariyo…”

I opet je, još jednom, usred ove trajne zime, procvalo je cvijeće ovdje na prijelazu.
No planina je visoka i nastavlja rasti.