Sve staje pred tišinom noći

Sve staje pred tišinom noći
Jedino mi ljudi
Stvaramo buku u inat
Smirenju
Dolazi vrijeme samoće
Upalio sam svijeće po dvorištu
Da noć prepozna
Dobrodošlicu izoliranog
Usamljenika
Tek predstoji čudno vrijeme
Ima neke drevne
Starovištunske prisutnosti
U odsjaju vatre na kamenu
Nema ljepše kulise postojanja
Od onog što čovječja arogancija
Prepoznaje kao tišinu
Onaj Koji Jeste
Zna da tišina ne poatoji
Šutnja je prilika
Dolazi čudno vrijeme
I samoća će poatati
Kao utočište
Rijetki će moći pobjeći
Na to odredište bez karte i putokaza
Do tog najtajnijeg mjesta
Davno su se izbrisale staze
Valja zaboraviti jezik ljudi
Riječi više ništa ne mogu objasniti
Čovjek je zapravo prestao misliti
Kad su misli i riječi postale jedno
Zastrašujuće je na koliko se načina
Ljudsko zlo može izgovoriti
Utrnuta svijeća kao da predsjazuje
Dolazak
Vremena Loših
Vatra se sama od sebe gasi
Vištunskom mistikom
Briše
Trag do Samih
Jer Sami
Samo
Mogu da pobjegnu
Vremenu
Čije se zlo
Na toliko načina
Jezikom ljudi
Može izgovoriti …
… Sve staje pred tišinom noći
Tragovi se gube
A obrisi sjena
Navode na pogrešne staze
Odredište
Bez dolaska
I bez odlaska
Vrijeme je za
Same
A njihovi su tragovi
Sakriveni
Tišinom
Koja jedina
Poznaje
Jezik
Samoće …
Znakovi zla u jezicima ljudi
Najavljuju zloslutno
Dolazak
Vremena Loših