25. je bio rođendan Virginije Woolf, dakle, mogla raditi što god želim, budući da slavimo. A što slavimo? Dar prijateljstva, duševnosti, empatije, bliskosti duša, jednakosti uma, unutrašnje slobode koja uspostavlja svoj svijet, svoje granice i mjerila, čineći ono vanjsko donekle podnošljivim, na momente čak radosnim.
Što bi učinila njena Vita (Sackville-West) da se u kružnom vremenu ponovo pojave na istom mjestu? Poslala bi joj kolačiće, smotak čaja, maslac, Bachove kapljice, malu svilenu maramu, novu tintarnicu i pisamce, namirisano bergamontom, da je razveseli. Vita ima najljepše šešire, najbolje motore, divne pse i najljepši vrt u Engleskoj, u kome će je pokopati, na njenom omiljenom mjestu. Ima i britak, prodoran, sarkastičan duh, vatreno srce, “zeleni prst” vrtlarice, šarm srcolomke, ali i osjetljivost mimoze, podražljivost na tuđu bol, te veličinu geste, ispružene u neprestanom davanju. Evo je, i sada ulazi u sobu gdje Virginija stoji uz svoj stalak za pisanje, oslonjena na zid, grije joj ukočene prste u svojoj ruci i veli najmekšim od svojih glasova:
– Operimo kosu, draga! Ogrni se šalom! Moraš pojesti nešto, dođi za stol…kad si zapravo jela posljednji put?
Virginija, koja ima Leonarda, knjige, cigarete i muštiklu, numeričku disleksiju, bugačicu i rifove papira, Flushevu sliku na stolu (je li taj pas zaista sad u Raju?), , gleda je raznježeno, ne snalazeći se u prvi mah: je li to njezina majka, koje se slabo sjeća, jedna od njenih sestara, neka obožavateljica iz Londona, ili sam Arhanđeo Mihael, preobražen u gospođu motoristkinju, zavodljivih crnih očiju? Onda se zagrle i ona shvati: Ovo je Vita, Život. Ono što me održava. Još nisam otputovala, ona me voli,. Zato sam još uvijek tu.
Zaista mislim da gotovo nitko od aspiranata na literarnu slavu ne bi platio Virginijinu cijenu. Ona živi u potrošenu vremenu, gdje za nju nema mjesta, pa neće razviti ni jednu vještinu, strast ni zadovoljstvo, izvan škrabanja perom po bijelim stranicama. Neće imati djecu niti živjeti dugo, stići će je njeni demoni očaja, depresije i strahova, proždirat će je osjećaj krivnje, da je premnogo ljudi iznevjerila. Tuga za bratom, osjećaj zakinutosti za akademskim životom, očeva velika pamet i emotivna zbrkanost, histerična javnost, koja se naslađuje životima drugih, tražeći u svemu prijestup, senzaciju, zabranjeno voće, krive nagibe. Osjećaj da je Leonardu kamen oko vrata. Užas rata, čiji se obruči stežu svuda uokolo. Strah od pogroma. Starost, na način kako je ona vidi: usahnuće, docvjetavanje, drhte mi ruke, utroba me boli, srce mi prokapava, ne voliš me više.
Teško je zamisliti što se dešava u svemiru te glave, koja razmiče prostore teksta, ulazi u slojeve i finese, prije nje nedosegnute. Imat će se što griblati i analizirati desetljeća kasnije po kabinetima, neosporno. Ali to više nema nikakve veze s njom dok prilazi ledenoj vodi rijeke, noseći kamenje u džepovima kaputa, da brže potone.
Smijem li umisliti da znam njenu posljednju misao, prije nego što voda dođe do vrata, a njene blijede usne razvuku se u mali poluosmijeh? Evo, neka je mala struja, sjećanje, oživljen redak iz pisma prošlo kroz njenu vijugu:
IF I MET YOU, WOULD YOU KISS ME?
Vita /Orlando
.
25. siječnja 2023. Flora Green