Od njih glasa čuti nije, a kamoli kritike na radikalni govor mržnje, u ovom slučaju toliko odvratan da ga se teško može čuti i u nekoj prigradskoj krčmi. Elem, dotična je krčmaruša, inače članica Matice hrvatske i povjesničarka književnosti u razgovoru za Dubrovački list pod naslovom: „Slavica Stojan o srpskom svojatanju književnosti – Oni su kao bube! Zbog njih treba napustiti kuću ili se boriti“, pomućene pameti naširoko obrazložila problem buba koje „u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti kuće, dvorišta i ceste, kad napadnu teško ih je ukloniti, bez obzira koju metodu koristili“, tumači ova vlasnica ukiseljena mozga, i preporuča, osim „gaženja nogama, otrovima i plinskim plamenikom, strpljivo i trajno iskorjenjivanje“. Svakako, kaže, „treba se boriti s bubama, pa poslije niza godina borbe i nadjačavanja njihove strategije, one nestanu. Tako i s predatorima koji nam vrebaju granice“. Boga ti ljubim kakva izvrsna vojna strategija, koju je uostalom onomad, zna to komesarka Stojan, uspješno proveo njen idol, etnički čistač Franjo Tuđman, strpavši sve hrvatske „bube“ na traktore, pa put Srbije, e da se nikad ne vrate.

Ali, „čovjek se ne smije opustiti“, sugerira ova obrazovna radnica, jer „to su ljudi iz čijih se izjava prije svega razaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stupanj razvoja. Oni ne odustaju od našeg prostora“. Izraz bube koji namjerno koristi – jer ga ovdašnji jezični čistunci smatraju srbizmom, a kao drugo ime za insekte, žohare ili slično – u toj su mahnitoj glavi opet navalile s istoka, iz Srbije na Hrvatsku, jer eto „ne odustaju od našeg prostora“.

Iako se radi o prostoru književnosti po kojemu – ruku na srce – neumorno čačkaju i Stojanovoj istovjetni drugari u Beogradu, sve ugledni članovi tamošnje akademske zajednice, elita koja je jednom davno i skovala nacrt mržnje, pa ga importirala u Hrvatsku kao dobar uvod u rat. Neostvarene snove o velikom teritoriju „srpskog sveta“ koji je trebao obuhvatiti i dio Hrvatske, prenijele su te lude glave na područje znanosti i književnosti, te je tako Nikola Tesla, rođen u Hrvatskoj, a koji u Beogradu nikada nije bio, njihov rođeni, njihov je i Ivo Andrić, Hrvat rođenjem, a pripadnik bosanskohercegovačke književnosti, njihov je i dubrovački komediograf Marin Držić, i Ivan Gundulić… zapravo sva je dubrovačka književnost neotuđivi dio one srpske.

No, umjesto suvisle, ajmo reći akademske rasprave o tome tko je čiji, ako bi to uopće i trebala biti relevantna tema, dobili smo histerični ispad jedne vulgarne nacionalistkinje koja će uz svesrdnu pomoć novinarke ispljunuti u javni prostor gadnu, diskriminatornu usporedbu Srba s bubama, kao „agresivno-invazivnoj čeljadi“, upravo onako kako su nacisti Židove nazivali kukcima. Zbog takvih se „čovjek ne smije opustiti“, onako kako se, međutim, fino – kao, to se nas ne tiče – opustila Matica hrvatska u slučaju svoje članice, a predsjednik te velevažne institucije opravdao baljezganje SS jer da joj je „u opsadi Dubrovnika stradala kuća“. Tako je barem imala priliku prije obnove dobro deratizirati svoj prostor od buba s istoka.

No, u državi ukopanoj u blato govora mržnje i ustašluka nitko nije postavio temeljno pitanje: zašto je takav intervju uopće objavljen? Zašto je glavna urednica pitanjima tu kretenku još dodatno poticala u širenju mržnje? I zašto nema sankcija za moćnu medijsku korporaciju kojoj pripada Dubrovački vjesnik? A opet, suvišna su to pitanja s obzirom da se radi o nadasve rodoljubivoj gospođi, sigurno članici vladajuće partije, koja je, za razliku od mržnje prema bubama s istoka, s ljubavlju i ogorčenjem ispratila ratnog zločinca Slobodana Praljka, onoga što je dramatski uspješno ispio otrov u sudnici Haškog suda i otišao bogu na istinu. Stojan nema te režijske sposobnosti, ona je sitna prostakuša iz bijedne, oportune akademske zajednice, nalik pohabanoj, profanoj knjizi, koja da nije očekivala „da će nas ta perfidna Evropa ponovo baciti na koljena, da ćemo izgubiti vrhunskog hrvatskog intelektualca, sjajnog i mudrog vojnog stratega, poštenog i čestitog Hrvata“. Stratega koji je „mudro“ srušio Stari most u Mostaru i bio osuđen u Haagu zbog brojnih zločina nad bošnjačkim civilima u BiH.

O Praljku je tako prije koju godinu potreseno laprdala ta Stojan, uz savjet da nam tako ranjenima preostaje jedino „sačuvati svoje osobno i nacionalno dostojanstvo“. Ona ga, vidimo, čuva, propagandnim akcijama širenja mržnje, sasvim nalik na onoga radijskog novinara u Ruandi, osuđenog svojedobno za ratni zločin pred sudom u Haagu, jer je pripadnike drugog naroda nazivao žoharima. Ovdje, na olaku mržnju nema ni jasnog, ma nema nikakvog, društvenog otpora, a kamoli sankcija, pa gospođa eSeS ne može i da hoće prepoznati kakve su se opasne bube nakotile u njenoj glavi.

Mladina